Najradije bismo sjedili, gledali film, ispijali kafe, stidjeli se gledati unazad i ne uspijevali naprijed ali čekajući nešto s neba, pomak i motivaciju, jer eto, zaboga pristupili smo najozbiljnijem periodu života(kako ko uzme), brucoši smo, sad je sve drugi film ali “pogled u prazno”. Naprijed bismo mogli ako ažuriramo svoje sposobnosti, radimo na vlastitom potencijalu i potkrijepimo to vjetrom u leđa koji bi nam trebala pružiti obrazovna institucija koju pohađamo. Oni koji hoće da postanemo akademski građani, isti oni koji nam nesvjesno sve to blokiraju.