Sunce tuđeg neba

Ljudi rijetko razmišljaju o patriotizmu. O tome šta će ih stići kada pređu granice mile domovine. Ne razmišljaju o ostavštini, onome što samo njihova domovina posjeduje. Ne razmišljaju o korijenu, mladim životima na koje čekaju naše ceste, ne razmišljaju o razlogu i značaju odlaska. Nisu shvatili da mržnja koja nas tjera, ovdje, nije naša, nego nam je data.


21.02.2019. 15:00

 

Nismo mi oni koji će historiju promijeniti, ali jesmo oni koji će novu pisati. A čime? Napuštanjem neba koje nas pokriva. Napuštanjem sunca koje nas je toliko puta ogrijalo, snijega koji nas je toliko puta zameo. Tom zajedništvu za kojim toliko čeznemo i koje nam je oduzeto. Sve nas muči ista rana iz starih dana. I ovi, i oni, svi ljudi su samo ljudi, koje iste stvari plaše. Plašile su me ovdje, plašit će me i na bilo kom drugom meridijanu. Jer gdje god da odem, ostajem ja, ostaješ ti, ostajemo oni koji su otišli iz Bosne. Otišli iz domovine.

Bosna nije samo država, nije samo granica, nije samo regija, niti tamo nečija domovina. Bosna je merak, Bosna je rahatluk, Bosna je osmijeh, humor, suza, čežnja, osjećaj. A na bjelosvjetskom ekranu samo krvava mrlja koja treba da nestane, u tišini. Ja znam da nas naši ljudi ne mogu tako gledati, ne s tih ekrana. Jer boli. Boli i ne popušta sve dok dišeš i ne kročiš postojbini svojoj. Dok ne prodišeš taj smiraj, ljudsku solidarnost i gostoprimstvo, tu jedinstvenu tradiciju, taj osmijeh i to bogatstvo. Ne ono materijalno, ono duhovno, idejno, urođeno čovjeku.

Kako li daljina svemu dadne ljepotu“, riječi su Skendera Kulenovića, u djelu Ponornica. Nije li to sumiranje svih osjećaja koje prožimaju sve odbjegle nakon izvjesnog vremena, kada shvate da kad sklope oči, imaju samo novac, umor i podmukli jaz u prsima. Kada otvore oči, samo nezadovoljstvo isprogramiranog dana i upražnjavanje svakog dana samo u zaradu, samo u način da se napakosti onima koji u Bosni imaju manje, svojim standardom. Svima koji su tog novca željni iz dubine duše. Koji ništa više ne vide. Dok jednom ne odustanu. Dok jednom ne odu. Tada će njihove oči da vide samo najljepše, samo ono što su ostavile. I što drugo nebo ne krije, što tuđe oči ne vide, što tuđa duša nije osjetila. Nostalgija ubi čovjeka, razara, stiže. Žal za onim izgubljenim je neopisiva i neizmjerna patnja. Tihi ubica čovjekove duše. Zaključila bih to sljedećim riječima, citatom, za sve strance iz Bosne, kojima je tako lako bilo otići.

“Ostajte ovdje!… Sunce tuđeg neba

Neće vas grijati k'o što vas ovo grije,

Gorki su tamo zalogaji hljeba

Gdje svoga nema i gdje brata nije… “

O tim davno napisanim stihovima, vječno će se govoriti.


Sviđa ti se objava? Podijeli je sa prijateljima!

Irma Ahmetspahić
Studentica prve godine prvog ciklusa studija na Fakultetu političkih nauka UNSA, odsjek žurnalistika. Ni manje ni više. Uživam u svijetu medija. Pisanju. Slobodi. Volim košarku, kafu i crnu boju. Uvijek imam olovku i papir.