Probudila sam se i četvrtu sedmicu fakultetskih dana. Ko bi rekao. Kako mi se čini? Ne moram ponavljati lekcije prije časa jer će me neko ispitivati, samo popiti kafu, stići na vrijeme. Prošla srednja škola. Sve od čega sam bježala kao đavo od krsta, pa čak i činjenica da će mi nedostajati škola ubrzo. I nije da mi značajno nedostaje, samo sam bila bezbrižnija, duševno mlađa, sabranija, eto to mi fali. Možda sam previše očekivala od visokog obrazovanja, pa sam tim danima hitro jurila glavom bez obzira. Jer to je moj izbor, jedini pravi izbor, možda vječiti, onaj ključni.
GLEDAJ STUDOMAT.TV
TVoj vodič kroz studentski život!
To su predmeti koje volim, to su profesionalno organizirane persone koje rade na usavršavanju mojih kolega/ica i mene, vještina koje će nas ubrzo dovesti do stanja blaženosti, mira, koji prethode uspjehu u onome u čemu se ogledamo. O čemu maštamo dobar niz godina. U mom slučaju je bar tako. Zvučalo mi je neopisivo moćno čuti taj atribut “studentica” Fakulteta političkih nauka. Prijatelji i poznanici su mi govorili kako mi paše, da sam to prava ja, da ću se pronaći, usavršiti i da sam taj prefiks zvuči intelektualno. Imponovalo mi je to, dabome!
Šta je bit? Moram naglasiti da bolujem od “pravopisne bolesti”, djelimično sam ju sama sebi nametnula. Pa u suštini, ako su moje ambicije težile ka novinarstvu u potpunosti, dakle ima smisla. Ježim se na nepismene novinare, profesore koji nisu cjepidlaki na pravopis, jezik i gramatiku. Na vokabular. Jer ja jesam. Kako molim te postati akademski građanin, a polupismen? A kako pismen ako te neko nemaran podučava? E tu mi je boljka. U osobama visokoprocentualno zaslužnim za krajnji produkt naše ličnosti nakon završenog studija. Nakon što pročitam pravopisnu grešku na slajdu svog profesora ili višeg asistenta, koji to “punih usta” izgovori, sva moja koncentracija biva smetena i izgubljena u nepovrat. Pogubim se i ne umijem dalje pratiti, razmišljajući jesam li ja naučila dobro da se riječca NE uz glagol piše odvojeno a uz imenice i imenske riječi spojeno, jesam li se školovala? Da li je “u pravu” ili “upravu”, da li nam upućuju “obavijest” ili “obavjest”. Da li su mi to profesori? Neko ko me podučava da znam poslije s velikom sigurnošću izvještavati, napisati pravopisno neopoziv članak?
“To nije toliko bitna stavka, ne sitničarite kolegice”. Ali kad se od brucoša zahtijeva seminarski rad, tu ćemo sitničariti, zahtijevati izmišljenu literaturu, doktorate na prvoj godini i što više caka za oduzimanje bodova, samo neka što manje studenata i studentica dosegne vrhunac i blagi oslonac za korak naprijed, roditeljski ponos.
Zaobiđimo pretjerano nerviranje oko cjepidlačenja, to je postala tabu tema, oni su nadređeni, oni su u pravu. A možda vam i oduzimam previše vremena, dragi studenti, bojim se bujice misli koje me truju i grizu, oprostit ćete mi i uputite se izlistavanju stranica skripata namijenjenih skorašnjim ispitima. Tobože.
Ali ja idem dalje, ne mogu izostaviti inovativnu ideju cijenjenih asistenata da se u proces ispitivanja uvede metoda rješavanja testova online, preko aplikacije. Pazite molim vas predrasudu kako niko ne bojkotuje smartphone. Pa možda i ne bojkotuje ali je primoran/a. Je 21.stoljeće, ali još smo u situaciji masovnog kolapsa, besparice i one metaforičke sirotinje. Neograničen monopol u tamnom vilajetu, brucoši moji. Past će sistem, ugasit će mi se mobitel, zablokirat će mi iznimno moćan smartphone, izgubit ću konekciju, uradit ću 38/40 pitanja a neću stići poslati odgovore, jer desetominutni rad ograničava me na 3 sekunde po pitanju, samo je beskonačan niz svih strepnji u meni pred parcijalne ispite. Ali ako je to najbolja moguća ideja za iskoristiti tehnologiju našeg stoljeća, možda se i pomirim s njom. Ako ne idemo ispred svog vremena, idemo bar iznad mogućnosti.
I dalje vjerujem samo u papir i olovku, da se razumijemo. Znam i da će to pojedini pripadnici kolektiva, čuvenih Političkih nauka, spoznati i pozitivno djelovati na to, barem zato što ne može sve biti tako sivo.
A ako ovakva negativna slika ne motivira boljem, onda se ipak vratite početnoj rečenici, gledanju filma i ispijanju kafe. Ja bih preporučila “Rekvijem za snove”, bez dileme. Neće se kositi s očekivanjima poslije ovog teksta, obećavam.
(Irma Ahmetspahić /STUDOMAT.ba)