Ah Bolonja, divan gradić u Toskani, Italija i ujedno jedan od najstarijih univerziteta na svijetu. Dugački natkriveni prolazi obasjani suncem, zgodni ‘talijani u kafeima i studenti zadubljeni u knjige na glavnom trgu. Rodno mjesto bolonjeza i bolonjskog sistema. Bolonjski sistem je ujedinio sistem bodovanja u Evropi i omogućio da i naš region nesmetano vrši razmjene studenata s vrhunskim fakultetima.  Sve je to divno, krasno, ali imam par komentara jer počinjem misliti da idem u osnovnu školu.

Ako mislite da se dolaskom na fakultet rješavate zadaća i opravdanja za izostanke, grdno ste se prevarili. Ne samo da i dalje morate da objasnite predmetnom profesoru gdje ste bili za vrijeme njegovog dvosatnog predavanja koji u nekim slučajevima ni za šta ne služi, već će taj isti profesor na nekim fakultetima uzeti pola predviđenog vremena od predavanja da prozove studente. Zar je toliko bitno ako fali par ljudi? U većini slučajeva profesori s najnaprednijim predmetima uopće ne obraćaju pažnju na prisutstvo dok ja moram da slušam kako se predstaviti na engleskom po 6. put u svom školovanju jer ne može potpis na ocjenu bez prisustva. Da ovdje radi reda i primjera apsurdizma spomenemo aktuelni slučaj pravdanja izostanaka na Pravnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu djevojci koja je osvojila 1. mjesto na svjetskom prvenstvu u argentinskom tangu.

Oglas

Dalje, plusevi za aktivnost. Pa zar nije prošlo vrijeme učiteljičinih miljenika i ručica u zraku za peticu iz aktivnosti. Živimo u 21. stoljeću. Svjesni smo psiholoških poremećaja, poremećaja u razvoju. Svjesni smo da postoje ljudi sa društvenom anksioznošću, brilijantna djeca s autizmom. Šta je s njima i njihovim plusićima iz aktivnosti? Možda se nekome ne živi taj dan jer je učio cijelu noć, a MORAO je doći na predavanje itd.

Zašto ja moram imati svesku, redovno pisati, i zašto je posao asistenta koji se toliko obrazovao da pregleda zadaće za plus?! Da ne spominjem da će neki profesori javno izvrijeđati studenta jer nema zadaću. To ide otprilike ovako: “‘Kolega, zašto ste uopće došli na vježbe?” “Ako nemate zadaće, mogli ste ostati kući.” “Zašto ste uopće upisali ovaj fakultet, ako vam se ne da studirati?” Ko nakon ovoga ne bi bio totalno demotivisan da položi i jedan ispit. Šta će mi moja 8 ako kolegica sa 15 pluseva ima 10? Gdje su mi oni plusevi iz prisustva?

I za kraj ja bih da se vratim na temu 21. stoljeća. Na svim univerzitetima Evrope i razvijenog svijeta studentima je dozvoljeno da dolaze na predavanja s laptopima. Kod nas? Kod nas pokušavaju zabraniti sve elektronske uređaje studentima na nastavi. Samo čekam da potroše hiljade maraka na ugrađivanje 3G/4G blokatora na zgrade fakulteta. Dalje, predstavnik godine je zadužen da prenese sve potrebne materijale za ispit od profesora svojim kolegama. Univerzitet u Sarajevu da li si ikad čuo za Google Classroom, besplatno je?

Sve u svemu ovo bi bio neki moj osvrt na bolonjski proces, a i pristup fakulteta istom. Naravno treba napomenuti da svaki univerzitet prilagodi sebi taj proces i da nije svugdje u regionu isto. Međutim iz dosta članaka i svog iskustva, naučila sam da se ove stvari iznova diskutuju. Bolonjski proces nam je donio mnogo prednosti, ali je isto tako postavio pitanje: Ko pravi ove sisteme i zašto sami studenti nemaju riječi u pisanju tih sistema?

(Amina Hadžiemrić/STUDOMAT.ba)

Oglas