Izuzetno veliki odziv na promociji knjige Dragana Bursaća: Moja majka je utkana u knjigu. Da nema roditelja, mi ne bismo bili dobri ljudi. 

Prostor Sarajevskog ratnog teatra je bio premali za brojne ljubitelje pisane riječi i književnog umijeća banjalučkog novinara i kolumniste Dragana Bursaća, što je i dokazano upravo ovakvim odzivom.

Ta činjenica potkrijepljena je riječima moderatorice:

-Oborili smo rekord Torabija u Zetri.

Posljednje djelo ovog nagrađivanog autora je steklo iznimnu popularnost i prije njegove zvanično promocije u glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Zato i nije iznenađujuće što su Sarajlije dugim aplauzom dočekali Bursaća, Dežulovića i Mlinarević. Svi oni su imali priliku čuti koji je bio motiv novog Bursaćevog PTSP Spomenara, kao i to koja je njegova središnja poruka.

A poruka je vrlo jednostavna: traumatiča ratna iskustva nisu okončana ratom, dvije decenije poslije rata oblikuju sadašnjost i budućnost. Knjiga je ocijenjena kao vrlo ‘ozbiljna jer spada u ratna pisma‘. Osim što govori o ljudskim nevoljama i nesrećama, knjiga tematizira mjesta, sela, gradove u Bosni i Hercegovini. Bursać je mišljenja da je potrebno posjetiti većinu mjesta u Bosni i Hercegovini, pa onda razmišljati šta raditi sa državom.

Interesantno je da je prvi rukopis knjige pročitao jedan 16-godišnjak čije je mišljenje poslužilo izdavaču.

Predgovor za knjigu je napisao hrvatski kolumnista Boris Dežulović.

Istakao je da duži niz godina poznaje Banjalučanina. Naglasio je da je predgovor napisao praktično u jednom dahu onako kako se piše skoro svaki novinarski tekst, u 15 minuta. Dežulović je naveo da bi Bursać pisao iste tekstove da je rođen bilo gdje drugo, ali da nije siguran da bi drugi ljudi poput Nine Raspudića činili isto.

Mostarska kolumnistica Martina Mlinarević smatra da se najbolje razumije upravo sa Bursaćem. Ono što nas povezuje je ono što je zajednička osobina Hercegovaca i Krajišnika – inat i tvrdoglavost, rekla je. Smatra da je Bursać ‘megafon svih nas‘.

Bursać je ukazao da su za knjigu ‘odgovorni’ ljudi iz naše svakodnevnice. Prema njegovim riječima, djelo je lična ispovijest pisana jezikom svojstvenim podnebljem odakle je Branko Ćopić. Komentarišući na to kako ljudi reaguju na PTSP Spomenar rekao je:

-Neću da zvučim kao folk zvijezda, ali je ovo najbolji grad. Ovo je moj grad. Uz Bosanski Petrovac mi je Sarajevo najljepši grad. To je glavni grad. Ali, ljudi isto reagiraju u Sarajevu, Beogradu i Zagrebu.

Poručio je da je knjiga posvećena majci jer mu je ona pomogla u liječenju od PTSP-a dodavši:

-Moja majka je utkana u knjigu. Da nema roditelja, mi ne bismo bili dobri ljudi.

Zaključio je da je sramno biti Srbin, Hrvat ili Bošnjak, a da se ne sjetite da ste čovjek. Zato je kao primarni identitet istakao to da je svako od nas čovjek, prije svega.

Bilo je to u nekoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu, magistrirala je armija dodiplomaca u jednom danu.           

Istih su godina

svi bili rođeni

(STUDOMAT.ba)