Cyberbullying ima više lica, ali istu namjeru – povrijediti drugoga

Tek kad se desi najgore, a dešava se, empatično doživimo problem cyberbullyinga, a potom ga apatično stavljamo pod tepih, kao i sve ostale ‘moderne’ probleme, jer – neće mene.


Worried young girl with computer sitting indoors, internet abuse concept

Definirati cyber nasilje u doba opće apatije i nezrelosti sistema da se bori s njim zapravo je apstraktno. Kakvo je to nasilje kad uopće nema nasilja? Onog fizičkog? Onog, valjda, jedinog, koje mi ovdje, na brdovitom Balkanu, razumijemo kao takvo – nasilno.

Advertisements

Piše: Elma Velić,  Al Jazeera

Advertisements

Ako preinačimo izraz nasilje u maltretiranje, na engleskom bullying, da li to smanjuje problem? Ili ga možda objašnjava malo kasnije?

Ne postoji univerzalna definicija osim da je cyberbulling maltretiranje s ponavljanjem, koje se izvodi elektronskim putem s namjerom da izazovu psihičke teškoće. Svaki pokušaj da se neko osjeća loše, da nekoga obezvrijedite, ponizite pa i samo zabrinete je upravo cyberbullying. I na koncu, ako to radite kontinuirano.

‘Ne može ti ništa’

Nakon što sam po petnaesti put dobila zahtjev za prijateljstvo, a u requestima na Instagramu po ko zna koji put poruku da ne zna zašto ga ignorišem, potpuno nepoznat lik, u očima mog druga koji radi u policiji je samo uporan lik kojem se sviđam. I kad mi nakon napornog dana na poslu, financijski neizvjesnog mjeseca i još pokoja loša vijest s roditeljskog dođe poruka: „Vidio sam te“, najkraće rečeno – zamrači mi se pred očima.

„Šta ti može? Nek’ piše sta hoće, dosadno mu“, veli moj drug.

I u stresu pored svih ostalih stresova, cyber maltretiranje nije ništa do kontinuiranog slanja poruka od kojih mi se okreće želudac i na koje, najkraće rečeno, dobijem napad panike. Ali… to nije nasilje?! To su samo poruke, komentari, dosjetke, kritika, tuđe mišljenje, tuđa opaska. Nije nasilje, jer ništa mi nije uradio. Još uvijek nije.

Neki novi klinci

Cyberbulling može imati mnogo oblika. To može uključivati uznemiravanje (uvrede ili prijetnje), širenje glasina, lažno predstavljanje, izlaske i prevare (sticanje povjerenja pojedinca, a zatim korištenje internet medija za distribuciju njihovih tajni) ili isključenje (isključivanje pojedinca iz aktivnosti). Ove aktivnosti se mogu obavljati putem e-pošte, instant poruka, tekstualnih poruka, društvenih mreža, kao što su Facebook ili Tumblr, ali i drugih web stranica.

Mi odrasli vjerovatno nismo ni svjesni u kojem stresu djeca danas žive. Nije ništa tek neka poruka, neprimjerena slika, uporan request… Nije mnogo i gotovo je dječje da komentarišu ružnim komentarima, jedni drugima, sve što neko postavi. Gotovo je dječje da malo budu bezobrazni jedni prema drugima, jer u ovom slučaju, mi stariji ne razumijemo riječ viralno.

Danas djeca žive virtualni svijet. Svakodnevnica je drukčija od naše, mreže, način i život na istima, sve je drukčije.

Tinejdžeri žive od odobravanja i lajkova, od dijeljenja i pratilaca. Ta virtualna stvarnost, kao da je zaustavila ovu pravu, našu, pa ih ponekad pošalje nazad, u momentima kad se moraju družiti s nama smrtnicima. A ta njihova stvarnost, šarolika, neograničena i nepoznata, satkana od vještine komuniciranja u njoj i vještine preživljavanja zbog nje. U bujici riječi, komentara, sličnog i istog a drukčijeg, nepoznatih ljudi, iskrenosti i laži, sjaja i tmine, naša su djeca zarobljena u nekim stvarnostima o kojima mi nemamo pojma, jer i dalje ne pridajemo previše značaja tom svijetu iza ekrana.

Ova vrsta maltretiranja može biti posebno pogubna. Ono je specifično jer nije ograničeno na neku lokaciju, skoro mu je nemoguće pobjeći, a stepen prisutnosti nasilnika ovisi o njegovom maštovitom pristupu, ali i žrtvinoj aktivnosti u svijetu društvenih mreža. Da li se to rješava tako što žrtva nije na socijalnim mrežama? Zar stvarno to mislite?

Bumerang emocija i nemoći

Stalno se priča o cyberbullingu. Barem čitamo o tim nekim problemima u dalekim zemljama modernog svijeta. U našem svijetu manje o tome pričamo, jer manje i pridajemo pažnje tom problemu. Tek kad se desi najgore, a dešava se, mi empatično doživimo taj problem, a potom ga apatično stavljamo pod tepih, kao i sve ostale „moderne“ probleme. Jer, neće mene!

Da li smo svjesni da je maltretiranje, bilo kakve vrste, toliko normalizirano, da ga uopće ne prepoznajemo? Jer danas, svi imamo pravo na mišljenje. I svi imamo tastaturu i moć komentara. Postali smo kritičari iza ekrana, nasilnici skriveni iza vlastitih strahova… Ili tek poneki usamljenik, kojemu se samo sviđaš. Uglavnom naveče. Uglavnom nekoliko puta mjesečno. Ili kad te negdje vidi.

I to je sasvim OK. Jer ništa ti neće, zar ne?

„Sve što je usmjereno ka vama, da vas boli, jeste nasilje“, naišla sam na status na Facebooku. Još je bila jedna rečenica, koju nisam htjela prepoznati kao bitnu, a to je: „Ako vi to ne želite“.

Da li iko želi nasilje? Ili da ga boli? Uostalom, kako uopće formulisati nasilje, koje ne boli?

Trebamo li revidirati pojmove nasilja u vrijeme apatije? Vrijedi li sistem spominjati uopće? Kako spriječiti riječi, tastature, lavine mišljenja i loših prognoza? Kako ne biti cyber nasilnik?

Jednom postane prekasno

Previše je ljudi fokusirano na tuđe probleme, nedaće, imovinu, vrijednosti, mišljenja… Previše je ljudi koncentrirano na negativan komentar, ma šta god da pročitaju, vide, pogledaju. To može replicirati ponašanje nasilnika, ali postoji ključna komponenta, koja je različita od onog standardnog maltretiranja – to može da ne vidi niko, a mogu i da vide svi. A tad je prekasno.

Ljudi najčešće kažu prvo što im padne na pamet bez filtera, bez brige o tome kako drugi vide njihove komentare. Jer komentar je tek komentar. Ništa strasno. Društveni i fizički znakovi koji sprječavaju ljude da kažu ono što bi u stvarnom svijetu bilo neprihvatljivo ne postoje na mreži – samo hrabrost iza dugmeta i mišljenja koje inače nigdje ne bismo izrazili.

Cyber nasilnici rijetko svjedoče emocionalnoj reakciji svojih žrtava, prigušujući svaku empatiju koju bi inače mogli osjetiti. I za razliku od onog tradicionalnog maltretiranja, u cyber maltretiranju stvari mogu brzo postati viralne, s potencijalno neograničenim dosegom i posljedicama. I trpe ga svi – i mladi i stari, i muškarci i žene.

Može li se stati tome na kraj? Oduzeti tastatura? Zacrniti ekran? Vratiti istom mjerom nasilniku? Čekati da prestane, da mu dosadi? Ili ignorirati, pa nek’ piše? Jer ne radi ti ništa, zar ne?

Advertisements


Sviđa ti se objava? Podijeli je sa prijateljima!