War, children. It's just a shot away, it's just a shot away: The Rolling Stones

O rock & rollu mogu pričati oni koji tu strast i jedinstvenu emociju osjećaju unutar sebe. Oni koji znaju tačno šta slušaju, o čemu da razmišljaju, gdje će u umu smjestiti svaku notu pojedinačno, te kakvu pouku sa sobom nosi numera koju su prethodno odslušali. O rocku ne pričaju djeca, ne pričaju neiskusni, ne pričaju nekompetentni. A ko će i znati. Pričajmo malo o Stonesima.


Da je itko Rolling Stonesima tijekom ranih 60-ih rekao da će opstati 50 godina, poslali bi ga do vraga. Mogli ste vidjeti TV izjavu Jaggera koji 1965. kaže da se nada kako će Stonesi opstati još godinu dana. Naime, tada su bendovi bili “dizajnirani” da opstanu godinu-dvije, najviše tri. No, Stonesi su, unatoč životnim navikama koje bi ubile svakoga, opstali. I nakon smrti Briana Jonesa, odlazaka Micka Taylora i Billa Wymana, operacije raka grla Charlieja Wattsa te padova s ljestava i stabala Keitha Richardsa. Moglo bi se i o tome zašto su Stonesi al pari Beatlesima, ali nećemo, prepustit ću to vama. Dovoljno je reći da su izdržali duže od Beatlesa i svih drugih bendova, sa svim dobrim i lošim stranama tog “duranja”.

Naprimjer, snimili su sjajne ploče i u 70-ima, a ne samo u 60-ima, postali najveći koncertni izvođači tijekom 80-ih i zadržali tu poziciju do danas. Premda izgledaju poput friško odmrznutih leševa, zadržali su ikoničnost i mitsku veličinu, naročito Keith Richards. Nekima smeta što rock sviraju starci poput Stonesa. Rock nikada nije bio stvar za djecu. Nije za nezrele. Mene, ipak, zabavlja činjenica da su izvođači starci, vremešni Stonesi. Ako jazz i blues mogu svirati starci, zašto i rock & roll ne bi zaživio tim duhom. Može im se uzeti za zlo što nisu snimili jaku stvar posljednjih tridesetak godina, ali albumi nakon 1980. im svakako drže rejting. Neizostavni “Tattoo you”, “A Bigger Bang” ili “Bridges To Babylon” ostaju povod za turneje i neosporive koncertne spektakle širom svijeta. Nisu oni za male dvorane. I veliki su sretnici oni koji su ih imali priliku slušati na nastupima u klubovima, to je rijetka pojava, ma šta nakon ovoga mislili veliki fanovi Beatlesa, koje dugovječnost Stonesa itekako nervira.

Kad god se spomenu Stonesi, meni prvo na pamet padnu otrcani country, pijani blues, mračna psihodelija, bjelački soul i garažni rock iz kojega se izrodio punk. Ako su Beatlesi za vremena koja nadolaze uspostavili estetiku popa, odnosno “europeiziranog” art popa, onda su Rolling Stonesi već sami po sebi definicija čistoga rock & rolla. Osobno emotivno mi je najbliže razdoblje kada su se Stonesi, prije svega Keith Richards, intenzivno družili s jednim od najvećih američkih singer / songwritera svih vremena – pokojnim Gramom Parsonsom (album “Sticky Fingers”, 1971.). Strastveni Gram Parsons “izgorio” je u svojoj posvećenosti i doslovnosti, prilikom intenzivnog druženja s Richardsom i Stonesima, kojima su u naslijeđe ostala remek-djela americane u čijem se potpisu “slučajno” izostavilo ime njihovog pravog autora. Paradigma cjelokupnog “načina djelovanja” pop-glazbe.

Na današnji dan, 1969., Rolling Stonesi su započeli snimati pjesmu ”Gimme Shelter”, broj koji autorski potpisuju Jagger i Richards i određen je za pjesmu koja otvara album “Let it Bleed”, objavljen krajem godine, a za koju su kritičari napisali da Rolling Stonesi nikada bolju pjesmu do tada nisu uradili. Prepoznatljivi riff Keitha Richardsa kojim počinje ova pjesma smatra se jednim od upečatljivijih u historiji rock scene. Iako se to nigdje eksplicitno ne kaže, njezina je tema rat u Vijetnamu, sukob koji je obilježio generaciju. Pjesmu su obradili mnogi, a posebno se lijepo uklopila u repertoar engleskih darkera Sisters of Mercy, često su je svirali uživljenije nego vlastite pjesme.

Iste godine, sniman je i film u kom glavne uloge igraju članovi benda, kojem se pripisuje upravo ova fantastična numera. Gimme Shelter (Pruži mi zaklon) je američki dokumentarni film snimljen u režiji braće Alberta i Davida Mayslesa i Charlotte Zwerin. U filmu se prikazuje turneja britanskog rock benda The Rolling Stones po SAD-u 1969. godine, sa posebnim naglaskom na Altamontski besplatni koncert. Autori su originalno mislili zabilježiti tek nastup Stonesa u njujorškom Madison Square Gardenu, ali su ih potom pratili na putu u Kaliforniju gdje su Stonesi namjeravali nastupiti na tzv. “zapadnom Woodstocku“. Braća Maysles su bila poznata koa poklonici pokreta cinema verite te su nastojali što autentičnije bilježiti događaje, a što je na Altamontu uključivalo nedostatak logističke i druge organizacije, te drogom i alkoholom potaknuto nasilje čije su žrtve bili i sami izvođači, a što će na kraju kulminirati ubistvom gledatelja Mereditha Evansa koje je bilo zabilježeno na filmskoj vrpci. Gimme Shelter, koji završava scenom u kojoj Stonesi na montažnom stolu sa užasom promatraju događaje u kojima su sudjelovali, se zato često naziva ne samo jednim od najpoznatijih “rockumentaraca” nego i vrijednim historijskim dokumentom, s obzirom da se za Altamont često navodilo da je bio događaj kada je kontrakultura konačno pokazala svoju mračnu stranu, i kada su simbolički “umrle 1960-e“.

STUDOMAT.ba


Sviđa ti se objava? Podijeli je sa prijateljima!

Irma Ahmetspahić
Studentica prve godine prvog ciklusa studija na Fakultetu političkih nauka UNSA, odsjek žurnalistika. Ni manje ni više. Uživam u svijetu medija. Pisanju. Slobodi. Volim košarku, kafu i crnu boju. Uvijek imam olovku i papir.