Rubrika Moja kriiila donosi pozitivne priče iz Bosne i Hercegovine i regiona. Širimo pozitivnu energiju i predstavljamo uspješne mlade ljude koji kroz svoje priče govore o tome šta njima tokom studiranja i karijere “daje kriiila” i pomaže im u njihovom “pilotiranju” kroz životne avanture.
Dora Marušić je dvadesetogodišnja studentica koja živi u Mostaru i dobitnica je srebrene medalje u taekwando takmičenju. Također je redovna studentica usmjerenja Kriminalistika i sigurnosni menadžment Pravnog fakulteta, Sveučilišta u Mostaru.
U razgovoru za STUDOMAT Dora je otkrila kako je došle do uspjeha i pobjede na ovom takmičenju.
STUDOMAT u rubrici “Moja kriiila” želi upoznati javnost sa uspješnim i obrazovanim mladim ljudima koje ima naša država, Bosna i Hercegovina, a koji zauzimaju premalo mjesta u medijskom prostoru.
Da li možeš da nam se predstaviš?
– Zovem se Dora Marušić, imam 20 godina i dolazim iz Mostara. Dugogodišnja sam reprezentativka BiH u taekwondo-u. Upravo sam se vratila iz Poljske sa Europske univerzijade.
Kada si se počela baviti taekwondoom?
– Taekwondo treniram od svoje nepune sedme godine.
Reci nam nešto više o takmičenju, kako si uspjela doći do pobjede?
– Europske sveučilišne igre koje su održane u Poljskoj su veliki i prestižni sportski događaj koji je okupio oko 5000 natjecatelja. Sudjeluje 20 sportova sa sveučilišta iz cijele Europe.
Cilj samog odlaska bilo je osvajanje medalje. Da bi došli do nekog uspjeha, treba vam se posložiti dosta stvari pored fizičke spreme, a ponajviše psiha treba raditi za vas. Meni su se posložile skoro sve kockice i osjećala sam se super taj dan ciljajući na najsjajnije odličje no međutim falilo je malo koncentracije u finalnoj borbi.
Kakav je osjećaj biti pobjednica?
– Osjećaj je fantastičan, ali ne puštam da me to previše ponese. Poslije svake pobjeđene borbe sam sjedila u tišini i analizirala svoje greške da ne bi ponovila u idućoj borbi. Dosta sam samokritična i bez obzira što pobjedim borbu nekad ne budem zadovoljna nastupom, ali kada su se slegli dojmovi mogu reći da sam poprilično zadovoljna ostvarenim.
Šta je tvoja najveća motivacija?
– Najveća motivacija sam sama sebi, kada vidim da napredujem i poboljšavam se u određenim stvarima na kojim radim. Također najveća motivacija mi je brat David, koji je također u ovom sportu. On je uvijek tu da mi otvori oči i gura me naprijed. Pored njega naravno cijela obitelj i prijatelji.
Šta je tebi davalo “krila” tokom samog takmičenja, nisi odustala do posljednjeg trenutka?
– Kao što sam rekla, na dan natjecanja sam osjetila da je moj dan i da mogu doći do zlata. Nije postojao drugi ishod osim tog u mojoj glavi. Finalna borba mi je bila protiv dosta iskusnije protivnice, koja je na vrhu svjetske liste u našoj kategoriji. Prvu rundu sam je pobjedila, krajem druge runde sam krenula gubiti koncentraciju, a takvi borci znaju to iskoristiti. U svakom slučaju bila je atraktivna borba bez predavanja do zadnje sekunde.
Poruka koju bi poručila drugima
– Sve što radite, radite iz ljubavi. Nažalost nema nikakve koristi od sporta u našoj državi, ali sve se isplati na puno drugih načina. Samo trebate biti uporni, bez obzira što nekada gubite nadu.
Da li možete preporučiti neku knjigu ili film koja je vama dala vjetar u leđa i potakla vas da nikada ne odustajete?
– Prije Poljske sam pročitala knjigu “Budni u 5”. Dosta me je motivirala i fokusirala, pa je svakom preporučujem.