Sve nijanse straha: Može li se strah izliječiti?

Veoma je teško razumjeti ljude koji osjećaju iracionalan strah da dožive paničan napad. Ali njihov život daleko je od onoga što biste poželjeli. Teško je porediti da li je teže onima sa posttraumatskim poremećajem — niti je moguće znati ko i kada će ga razviti. Ljudski um je kompleksan, a strahovi — pa, nisu baš svi tako iracionalni. Za milione ljudi, međutim, strah je iznurujuća stvar. Dvadeset devet procenata ljudi patiće od anksioznog poremećaja u nekom trenutku u životu. Najčešće su specifične fobije, u kojima ljudi razvijaju iracionalni strah od situacija ili objekata, kao što su visina ili paukovi. Neki ljudi će preduzeti ekstremne mjere kako bi izbjegli stvari koje aktiviraju njihov strah, na primjer, osobe koje imaju fobiju od visine, možda će voziti zaobilaznim putem da izbegnu most. Ostali anksiozni poremećaji, kao što je panični ili posttraumatski stres, još se teže podnose, prenosi arhiva.nedeljnik.rs.

Ne treba liječiti sve strahove, naravno. Zdrava doza straha od izuzetne je važnosti za opstanak. Kad osjetimo opasnost, mozak aktivira simpatički nervni sistem, adrenalin se upumpa u krvotok, srce počne da udara, a mi smo spremni da se borimo ili da pobjegnemo. Što brže uspijemo da prepoznamo opasnost, to je bolja naša sposobnost da je izbjegnemo svaki sljedeći put. Naši strahovi postaju lekcije iz iskustva. “Strah je vrlo prilagodljiva emocija. Zbog straha, mi iščekujemo i planiramo”, kaže Merel Kint, profesorka kliničke psihologije na Univerzitetu Amsterdam, koja je razvila revolucionarni tretman koji može da “neutrališe” sjećanje straha uz samo jednu tabletu. Taj tretman je nevjerovatan proboj u nauci, građen decenijama na osnovu psihološkog istraživanja.

Korjen straha i kako ga liječiti jedno je od centralnih pitanja moderne psihologije. Početkom 20. vijeka, Sigmund Frojd je tvrdio da su fobije “zaštitne strukture” ponikle iz pacijentove “potisnute žudnje” prema majci. Godine 1920. američki psiholog Džon B. Votson postavio je jednostavnu teoriju: ljudi razvijaju strah na osnovu negativnih iskustava. Svoju hipotezu testirao je na mališanu pod kodnim imenom “Mali Albert”, izazivajući kod njega strah od bijelog pacova tako što bi istovremeno udarao čeličnu šipku. I zaista bi ta buka uplašila “Malog Alberta”, pa je ubrzo plakao ne samo kad vidi bijelog pacova već i druge krznene objekte. Daleko od savremenih etičkih i naučnih standarda, ali je ipak uspostavljen važan princip: strah može da bude stečen ili naučen. – Ako je strah ili fobija rezultat naučenog iskustva, onda to znači da možete na neki način da naučite i da se ne plašite više, objašnjava Kintova.

Moderna psihologija imala je drugi cilj — da pomogne pacijentu da redukuje strah i upravlja njime. Kognitivno-bihevioralna terapija i terapija izlaganja prije svega, najbolji je psihološki alat za tretiranje poremećaja anksioznosti. Antidepresivi mogu da budu alternativa u posebno teškim slučajevima. Ukoliko biste mogli da ubjedite osobu koja se plaši visine da stoji na balkonu, na primjer, njen strah bi na kraju popustio, i ona bi naučila da je terasa bezopasna. U budućnosti, ta osoba će se sjetiti svog bezbednog iskustva prije nego ranijeg, iracionalnog osjećaja opasnosti od terase.

Terapija izlaganja, ipak, ima svoje granice. Tretman je spor i emocionalno iscrpljujuć, a pacijenti često imaju padove poslije naizgled uspješnih seansi. U slučajevima posttraumatskog stresa, terapija izlaganja je samo polovina rada. Strah je kao stara bomba — sahranjena, ali ne deaktivirana.

Različite vrste sjećanja konsoliduju se u različitim djelovima mozga. Eksplicitna sjećanja na neke važne životne događaje, na primjer, konsoliduju se u hipokampusu, koji igra važnu ulogu u spajanju informacija iz kratkoročnog u dugoročno pamćenje. Emocionalna sjećanja, uključujući i strah, konsoliduju se u blizini amigdale, koja aktivira odgovor “bori se ili bježi” kad osjeti opasnost. Subjektivno iskustvo straha često uključuje oba sistema memorije — osoba će svesno zapamtiti proteklo iskustvo dok prolazi kroz nekoliko automatskih fizioloških reakcija, kao što je ubrzan rad srca — ali oni funkcionišu nezavisno jedno od drugog. Anksiozni poremećaji izazvani su strahom koji se učaurio u amigdali.

Ustanovljeno je da je moguće poboljšati ili pogoršati pamćenje pacova podešavanjem nivoa hormona stresa u mozgu odmah nakon učenja. Adrenalin, na primjer, podiže sposobnost pamćenja pacova da zapamte izlaz iz lavirinta, dok ga lek za blokiranje adrenalina oslabljuje.

– Adrenalin se oslobađa kad ste pod stresom, i skloniji ste da stvari upamtite bolje ako ste uzbuđeni u vrijeme učenja, kaže Džejms Mekgo, jedan od teoretičara konsolidacije. To ima smisla sa evolucione tačke gledišta. Isti adrenalin zbog kojeg životinja pobjegne od medvjeda istovremeno će učiniti više živim sjećanje na taj susret, pa će životinja zapamtiti da treba da izbjegava medvjede u budućnosti. U slučaju fobija i poremećaja kao što je posttraumatski, porast stresa hormona u trenutku traume čini sjećanje suviše živim, tako da uništava svakodnevni život svoje “žrtve”. Teorija konsolidacije pokazuje jasne granice terapije izlaganja. Ukoliko je nemoguće izbaciti sjećanje kada se ono jednom konsoliduje, psiholozi mogu da pomognu pacijentu da živi sa tim sjećanjem.

– Mjenjanjem sjećanja uz pomoć lijekova možda ćemo uspjeti u ublažavanju prave patnje, ali ćemo rizikovati da falsifikujemo naš doživljaj svijeta i podriti sopstveni pravi identitet, saopštila je grupa naučnika u savetniku američkog predsjednika za bioetiku. Propranolol bi bio kao pilula za jutro poslije, za sve što izaziva žaljenje, kajanje, bol ili krivicu.

Preokret za Kintovu dogodio se na jednom od čestih dvoiposatnih putovanja na predavanja na Mastrihtski univerzitet, gdje je radila kao vanredni profesor. Posvetila se čitanju naučnih časopisa, i u jednom, magazinu Nature, naletjela je na ponovljeni eksperiment sa pacovima Karima Nadera sa Njujorškog univerziteta, koji je pokušavao da utvrdi da li lijek koji blokira sintezu proteina djeluje i na stara, već postojeća sjećanja. Nader je pustio životinje da prvoga dana zapamte elektrošokove, da bi im 24 sata nakon toga ponovo pustio zvonce, a onda im odmah ubrizgao lijek. Sljedećeg dana, pacovi nisu osjećali strah. Jednostavnim riječima: naša sjećanja mogu da se promene pod pravim okolnostima. Kao da se pojavi šupljina između stare memorije i stvaranja novog sećanja, u kojoj je postojeće sjećanje ranjivo na manipulacije. Emocionalno pamćenje nije zauvijek, samo treba naći pravu formulu. Kintova je tada počela da radi sa studentima i da koristi propranolol. Trebalo je to dokazati na pravim traumama, starim više od jednog dana. Šta ako je taj strah mnogo jači od onog usađenog na jedan dan? Ona je 2013. godine radila sa subjektima koji su imali fobije od paukova i nekim čije je strahove bilo moguće kontrolisati u laboratorijskim uslovima. Poslije nekoliko dana, svako iz grupe koja je uzimala propranolol bio je u stanju da čak pipne tarantulu, a godinu dana kasnije, i dalje nisu pokazivali strah od paukova.

Tretman je toliko efikasan da tako iznenadna transformacija može da bude dezorijentišuća. Pacijent pod imenom Erik želeo je da se oslobodi straha od zmija. “Sljedećeg jutra sam se plašio da lijek neće raditi. Jedini način da vidim da li djeluje jeste da se ponovo izložim.” Vratio se u laboratoriju i shvatio da može da dodirne zmiju, prvo s rukavicama, a onda i bez njih. A onda je posetio zoo-vrt sa reptilima. Čak i okružen zmijama, nije osjećao strah ili paniku. U kulturi koja ohrabruje ljude da pobeđuju svoje strahove kao da su Mont Everest, za neke bi ovakvo iskustvo bilo previše efikasno.

– Mislio sam da će, ako savladam ovaj strah, to biti pobjeda u mom životu, ali to nije slučaj. Nemam osjećaj da sam to ja uradio.

Kintova voli da kaže da njen lijek “neutrališe” pre nego eliminiše loša sećanja. Oni ih se sjećaju, ali ih se ne plaše. Recimo, muzičari često uzimaju propranolol pred velike nastupe da ne osjećaju anksioznost. Ali treba li neutralisati baš sve emocije?

– Ne možete sve neutralisati, jer tada propustite emocije koje prate događaj. A one daju boju svakom iskustvu.

(STUDOMAT.ba)