Sjetimo se Diznijevih životnih lekcija

 Sjetimo se Diznijevih životnih lekcija

Mali ljudi u velikim odijelima, ponekad znaju površnije od onoga što veliki ljudi u malim tijelima osjete.

Srce i oči djeteta su dar s kojim nas stvara Bog, kao i ogrtač nevinosti i čistoće emocija. Ljudi smo, desi nam se da svoje poklone poslane s nekih nedokučivih visina odbacimo i zaključamo u drvene sehare djetinjstva, nabacimo na sebe ovodnevni malograđanski kič, nešto plastičnog perja za lakšu socijalizaciju i legnemo u svoj mehko namješten madrac novčanica.

Mudrost što dijete nosi u sebi ušutkamo, pošaljemo ga na spavanje u mračnu sobu naših duša, ta ko bi njemu dao pravo glasa kad ima prečih, većih, svakidašnjijih, bezdušnijih stvari kojima se moramo pozabaviti.

Tek ponekad, to dijete zakuca stidljivo, na jednu kapiju. Kako odrastao čovjek rijetko tu zalazi, dijete u nama ima slobodu prošnjuhati grobljem vrijednosti. Na tom groblju počivaju nekad davno do nas dobačene dragocjenosti što ih čovjek zakopa. Stjecali smo ih i brižno sakupljali, kao sličice, dok bili smo mali, u nas su se zavlačili neprimjetno, kao Aladin u Jasminin dvor ili Mulan u vojsku.

Upravo tu učili smo da – Naša vjera živi s nama, moramo samo biti dovoljno hrabri da je ugledamo. Kako kaže Merida iz Legende o Meridi hrabroj, koja se za svoja uvjerenja, te posebnu vrstu ljubavi – dječju prema majci, borila, žrtvovala, naklonila joj se i naposljetku pobijedila.

Slično tome, svoje dragocjeno mišljenje, dala je i noćna mora svih djevojčica, strašna Ursula iz Male sirene. – Žena ne zna koliko je vrijedan njen glas dok ne bude ušutkana. Pa i nije li tako? Počev od Klare Zetkin snažne žene i svjesne, ali i mudre, poput zlikovkinje Ursule, koja je pomalo i nepravedno kao takvom predstavljena, podižu svijest moći i važnosti ženinog glasa da se bori za sebe, a da bi se mijenjao svijet treba krenuti od sebe. Ukotvimo li kao žene ovu misao čvrsto u svoja uvjerenja, neće biti strahovanja od nepravde kojoj se silno trudimo pobjeći.

To bi se sve lijepo uklopilo u jednu od najsmislenijih i iz meni omiljenog animiranog filma, poukom, koju Mulanin otac daje svojoj kćeri i kaže: – Cvijet koji cvjeta kroz nedaće, najljepši je i najrjeđi od svih. No, nažalost nisu svi svjesni, pa da u mračnim vremenima vide svjetlost, i tračak nade, a ne znaju da je – Strah tvoj najveći neprijatelj, kako kaže Pabbie iz Frozena, a ni da – Slaba srca nikad ne pobjeđuju, što najbolje zna Petar Pan.

Još su i antički Grci preko najslavnijeg, najsnažnijeg i među mališanima najomiljenijeg, lika svog, poslali tu glomaznu – za mozak današnjice poruku, da – Pravi heroj nije mjeren njegovom snagom, već snagom njegovog srca. Reče Zeus u crtiću o Herculesu.

Thumper, Bambijev najbolji prijatelj, rasipnik mudrolija i sveznalica, na ovo bi dodao da – Ako si uplašen, samo budi strašniji od onog što te plaši. – Kad znaš svoj put, samo ga prati. Dopunila bi ga baka Willow iz Pokahontas.

A, ja? Ja vam mogu reći isto što je i patuljak Srećko iz Snježane i sedam patuljaka: – Nikad nisi previše star da budeš mlad. Pa tako se i sama nadam, da puštate to dijete što živi u vama, da izađe van, da ovaj svijet poput svoje bojanke ulašti s malo boje.

Ne zaboravite nikad prve lekcije koje su nas naučili ovi animirani filmovi, ne zaboravite da smo jednom bili djeca i ne zaboravite da jednom, “jednom” više neće postojati. Radujte se, borite, volite i zagrlite život objema rukama.

Možda te i ovo zanima?