Pa šta ako studiraš ono što „nije perspektivno“?!

Vjerovatno ti se nekad desilo da ti zbog izbora fakulteta sugerišu kako u "kladionici na bulevaru traže radnike" itd.


Kada se govori o validnosti fakultetskih diploma i njihovoj primjenljivosti u traženju posla nakon studija, naše okruženje se uglavnom dijeli na dva tabora.

Prvi tabor su oni koji su apsolutno ogorčeni na političko-ekonomski sistem u državi, te vam i prije nego što uspijete samog sebe pošteno da pohvalite, sugerišu kako u kladionici na bulevaru traže radnike, te kako je šteta što si se pokidao živ na studijama kada je to što ti studiraš neperspektivno i bespotrebno, a i ako ćemo istini za volju – kod nas se „ne cijeni znanje“, već nešto drugo.

Osim toga što će te sa blagim žaljenjem gledati, prijatno će te upitati šta planiraš sa time da radiš, a onda će zaključiti da su „te“ filozofije, ti jezici što si učio, sociologije, psihologije, pedagogije, prava, menadžmenti i ekonomije potpuni “nonsensa” i da je najbolje da ti lijepo batališ tu diplomu koja ti (unaprijed) ne služi ničemu i odeš kao čovjek na programiranje – jer su je novac i budućnost ili da zapališ na Work and Travel i pokušaš da ostaneš na crno. Jer Amerika je zemlja budućnosti!

Drugi tabor su upravo oni koji su (ne)posredno bili u nekakvom kontaktu sa „neperspektivnim“ naukama i koji su uvidjeli da i tu može biti i posla i novca i budućnosti i to ne u Americi, nego čak i u Bosni i zemaljama regiona!

Dvadeset i prvi vijek je vijek brzih promjena. Jedva da smo se upoznali sa nečim svježim, saznajemo da nismo ispratili ono najsvježije. Sve se polako modernizuje i robotizuje. Međutim, ne možemo svi da se bavimo programiranjem. Ne možemo svi da se bavimo ni robotikom. Svijetu su potrebni i pedagozi i lingvisti i sociolozi i pravnici i ostale žrtve prvog tabora, jednako kao i programeri i informatičari. Ukoliko ste jedni od onih koji studiraju nešto „neperspektivno“, sigurno ste se barem jednom susreli sa predstavnicima prvog tabora.

Da li vas je i koliko taj susret demotivisao?

Više od deficita poslova u struci treba da nas brinu razbacivači glasina i demorališućih poruka mladim ljudima koji su se usudili i da studiraju ono što vole, ali zbog čega dajemo sebi za pravo unaprijed da govorimo tim ljudima da su nesposobni da unovče sutra svoju diplomu? Svako od nas je individua za sebe, sa različitim interesovanjima, preferencijama, kulturnim i socijalnim kapitalom i što je najvažnije – iskustvom i ličnim karakteristikama, prenosi najstudent.com.

Ponekad razlog zbog čega neka osoba nije uspjela da pronađe posao u struci nije deficit posla, već deficit informisanosti i motivacije, ali i truda i želje da se krene od nule i možda neko vrijeme volontira i uči od iskusnijih. Svi želimo da uđemo na velika vrata u svoju struku. Međutim, ona su često gvozdena, a mi zaboravljamo da se takva vrata otvaraju lijepim riječima, trudom i strpljenjem koga nam je unaprijed ponestalo, te često odustajemo u prvom poluvremenu i krivimo druge, jer je tako lakše.

Novac nam je potreban i lijepo ga je imati. Ali – on ne treba da nam predstavlja jedinu motivaciju u trci za poslom. Više od novca treba da nas vodi lična satisfakcija – uživanje u poslu kojim se bavimo ili, kako bi to Konfučije rekao:

 – Izaberi posao koji voliš, i nećeš morati raditi ni dana u životu.

Posao se ne čeka da padne s neba, posao se traži. Nisu studije samo ispiti i ocjene u indeksu, već i sve ono što se nauči u hodu – strpljenje, snalažljivost, disciplina, odricanje, istrajnost, volontiranje i učenje od boljih.

I zato – PA ŠTA?! Pa šta ako je tvoj izbor „neperspektivan“? Važno je da zapamtiš da je tvoje zanimanje perspektivno u onolikoj mjeri koliko daleko tvoja perspektiva doseže i ukoliko je to barem pola centimetra dalje od prvog tabora – čestitam: tvoja gvozdena vrata čekaju na tebe!


Sviđa ti se objava? Podijeli je sa prijateljima!