Aleksandar Trifunović, portal BUKA
Aleksandar Trifunović, portal BUKA

Piše: Aleksandar Trifunović, portal BUKA

Zemlja koja ima budućnost ima i mlade. Ne obrnuto. To je sve što trebamo znati kad posegnemo za definicijama.

Dan mladih u BiH obilježila je informacija da su mladi ove zemlje najugroženija populacija. Mladi BiH već na početku svog života viču sami za sebe da su najugroženija populacija. Niste ni počeli, a već ste se predali? Strašno!

Prije nekoliko godina, francuski srednjoškolci pobunili su se protiv odluka vlade čije posljedice će osjetiti tek kad napune 60 godina života. Startna pozicija mladog čovjeka u Francuskoj i BiH je ista – imaju isti mozak. Barem ja nisam čuo drugačije. Jedina razlika između nas i Francuza jeste u tome što francuska omladina mora da uči i radi više, jer je konkurencija na evropskom tržištu rada veća i zahtijeva stalno napredovanje. I što se podrazumijeva da moraju sa 18 godina da odlete iz roditeljskog gnijezda.

Odnos bh. vlasti prema svim kategorijama stanovništva je isti. Vlast kupuje pažnju kategorija koje glasaju. Vlast ne voli ni borce, ni penzionere, ni nezaposlene. Ne, to nije ljubav već matematika.

Ali za razliku od mladih, ove kategorije su bolje organizovane i dovoljno aritkulisane da iznesu svoje zahtjeve. Još važnije, ove kategorije glasaju. Dokazano. To im daje pravo da kažu – Ako ne ispunite naše uslove, nećemo glasati za vas ili ćemo vam blokirati državu. To su nekoliko puta uspješno i uradili. Ne kažem da je to ispravno i da su jednokratna rješenja ove vrste dobra, ali su svakako potvrda činjenice da država respektuje samo najglasnije.

Mladi to nisu. Mladi ćute. Mladi ne glasaju. Najveća su grupacija koja apstinira. Omladinsko organizovanje pod pokroviteljstvom države stvara podaničke kružoke bez ikakvog disonantnog tona. Štaviše, često su ovakve organizacije samo još jedna poluga vlasti.

Zaduživanjem kod međunarodnih banaka, trenutno svi živimo na račun mladih. Svakim danom im stvaramo sve više tereta za budućnost. Mladi imaju egzistencijalnu obavezu da se protiv toga bune svaki dan. Da se bune protiv nas. Oni to ne rade, ne zato što su ugroženi, već zato što se stvara takva slika od starijih, a ona glasi – Mladi, vi ste ugroženi, mi ćemo vam pomoći … samo se strpite još malo.

Mladima je nametnuta pasivnost kroz razne oblike tutorstva koji su, ma kako i od koga bili upakovani, nefer prema mladima i neće im pomoći. Mladi su sami sebe učinili politički nebitnim.

Još jedna poražavajuća statistika – sva istraživanja pokazuju da su mladi najnetolerantniji dio društva, umjesto da budu najnapredniji. To je još jedan rezultat tutorstva na koje su nesvjesno pristali – ubijedili su ih da su suviše mali da se bave politikom i da će neko drugi riješiti njihove probleme.

Mladi su sami sebi krivi, a za razliku od većine ostalih kategorija, oni imaju sve što im je potrebno da se bore za svoje interese. Imaju šansu da padnu i da se podignu.

Istorijska uspješnost jedne generacije mjeri se ne po količini spomenika velikanima, nego po tome koliko je dobroga ostavila generacijama koje dolaze. Mi vam ne ostavljamo ništa. Jedini način da to ispravite jeste da kažete – Dosta! –  i da se borite da vam ostane nešto od ove zemlje. Ko god kaže da se bori za vas, laže.

Poznavajući neke sjajne predstavnike mlade generacije, mogu da budem srećan što teza o ugroženosti nije tačna. Ona je nametnuta, a većina mladih je, nažalost, takvom prihvata.

Mladi nisu najugroženiji dio društva. Srećom po nas i po njih. Treba da se organizuju i bore, treba da budu bolji, da budu lideri u sindikatima, univerzitetima i svojim sredinama. Taj napor je neophodan da bi ih društvo počelo poštovati i prestalo sažaljevati. Taj napor je neohodan i da bi se mladi prestali samosažaljevati u stalnom iščekivanju spasenja od nekog drugog.

I ne zaboravite, ugroženi ste onoliko koliko ste sami pristali biti ugroženi.

(BUKA)