– Iskreno, nisam očekivala ovoliku pažnju javnosti. Najtužnije od svega je što nisam dobila ono što sam očekivala, a to je odgovor vlasti. Prvo se zapitam da li sam možda previše očekivala, a onda shvatim da je to čovjek koji treba da bude dostupan svojim građanima. To je čovjek koji bi trebalo da se zalaže za njih i za njihovu bolju budućnost. Ali odgovora i dalje nema, navodi Ostojićeva.
Ističe da je pismom htjela privući pažnju gradonačelnika i ukazati mu na probleme sa kojim se susreću studenti iz Doboja jer grad ne prepoznaje potencijal koji imaju mladi ljudi.
GLEDAJ STUDOMAT.TV
TVoj vodič kroz studentski život!
– Bila sam učenik generacije Ekonomske škole, danas studiram fiziku i stečena znanja i iskustva prenosim na srednjoškolce širom BiH kroz neformalno obrazovanje. Treba li da napomenem da je moj rad volonterski i da me grad nikada nije prepoznao kao mladu osobu koja ga želi učiniti boljim mjestom, ogorčena je Ostojićeva, a na pitanje šta bi učinila kada bi je Petrović pozvao na razgovor, ima spreman odgovor.
– Tražila bih da grad donese odluku o stipendiranju najmanje 35 studenata koji studiraju van Doboja, po pet stipendija za studente matematike, fizike, elektrotehnike, što je 15 stipendija za studente deficitarnih zanimanja, i još 20 stipendija za studente drugih fakulteta, kaže Ostojićeva.
Dodaje da bi tražila da se ta odluka donese prije izbora i da se pored prosjeka boduje socijalni status i volonterski rad.
– Kao što vidite, ja tačno znam šta želim. Moj cilj nije izvući ličnu korist, već se izboriti za prava svih studenata ovog grada koji studiraju van njega, ističe Ostojićeva.
Njeno pismo, kojim se Petroviću obraća direktno, bez persiranja i uvijanja, izazvalo je lavinu komentara, mahom pozitivnih, ali je bilo i neprimjerenih, koji odražavaju stanje u našem društvu.
Ponavljam po ko zna koji put da sam ovo pismo samostalno napisala, nisam bila ni pod čijim uticajem, čak ni moji roditelji nisu znali za njega dok nije objavljeno. Nisam član nijedne političke stranke, niti sam naklonjena nekoj od njih, jer smatram da u politici nema ideala, a moj ideal su mladi ljudi, kaže Ostojićeva.
Njene ambicije su da završi fakultet i da se bavi naukom, a pored toga voli i umjetnost.
– A vlastima poručujem da očekujem njihov poziv. Nisam konfliktna osoba, smatram da zajedničkim snagama možemo omogućiti bolje sutra mladima iz Doboja, ali me boli nepravda i zapostavljanje onih koji to nisu zaslužili, kazala je Ostojićeva, koja je zahvalila Dobojlijama koji su podržali njen aktivizam.
U nastavku vam prenosimo navedeno “Pismo gradonačelniku” preuzeto sa portala Dobojski.info.
“PISMO GRADONAČELNIKU (za Obrena Petrovića, gradonačelnika Doboja)
Dragi gradonačelniče, Htjedoh početi ovo pismo sa “poštovani”, ali shvatih da nemam razloga za to. Nemam razloga ni da ti persiram, pa ću ti se obraćati sa “ti” jer persiram one koji zaslužuju moje poštovanje, a ti svakako nisi taj. E moj gradonačelniče, da samo znaš koliko toga ti još nisi zaslužio, a imaš.
Razlog mog obraćanja je situacija u kojoj živim i studiram. Znaš li ti, Obrene, da sam ja na Univerzitetu u Banjaluci drugi student fizike iz Doboja u posljednjih deset godina? Naravno da ne znaš. Jer, zašto bi tebe zanimao život građana koji su te izabrali da budeš tu gdje jesi?
Znaš li ti, Obrene, da ja živim u sedmočlanoj porodici? Znaš li ti da se nas sedmoro hranimo, školujemo, liječimo i preživljavamo od jedne penzije, plate i socijalne pomoći? Znaš li ti, Obrene, da mi je majka stopostotni invalid i da joj ta socijalna pomoć ne može biti ni za lijekove?
A znaš li, Obrene, da sam 2013. godine bila učenik generacije i da od grada ni zahvalnicu nisam dobila? Zašto bi ti to znao, pa nije bila izborna godina, nema razloga da se brineš o dobroj djeci.
E moj Obrene, pa gdje će ti duša?! Znaš li, Obrene, da sam elokventnija i od tebe i od svih onih tvojih lutaka koji samo pred izbore pokucaju na vrata, nudeći komad hljeba za glas? Znaš li, Obrene, da sam ja, umjesto da učim, išla da radim i zarađujem za život i studiranje, pa, eto, obnovih godinu?
Znaš li, Obrene, kako je sastavljati kraj s krajem, kako je preživjeti dan sa jednom markom, kako je teško kad nemaš ni tu marku bar hljeb da kupiš?
Ništa ti ne znaš, moj Obrene, ne zato što ne treba da znaš, već zato što te boli uvo za jad malog, poštenog čovjeka. Ne znaš, Obrene, ni da ja sa nepune 22 godine imam 30 priznanja i zahvalnica.
Ali sigurna sam da jedno znaš – NEMAM STIPENDIJU! Evo godinama čekam da objaviš neki konkurs za stipendiranje studenata deficitarnih zanimanja, ili bilo kakav konkurs da se prijavim. Ali to je kao da čekam Godoa (ako si ikada pročitao to djelo).
Možda ćeš reći da je nikada nisam tražila, ali ja sam čekala da me prepoznaš, da vidiš potencijal, naravno uzalud. Pitao je moj otac one tvoje lutke hoće li se to ikada desiti, ali – obećanje ludom radovanje.
Ali, evo, prekipjelo više i meni. Više neću da čekam, neću da ti pišem molbu, već TRAŽIM da mi daš tu stipendiju! Tražim da se moj trud cijeni! Tražim da budeš odgovoran prema svojim građanima! I nemoj, molim te, da mi kažeš biće, nemoj da mi daješ jednokratnu pomoć, nemoj na takav način da me omalovažavaš! Nisam ja balavica koja ne zna šta hoće u životu, već dovoljno zrela djevojka koja razmišlja o budućnosti!
Tražim, Obrene, da mi platiš smještaj u Studentskom domu! Tražim, Obrene, da mi platiš ishranu u menzi i tražim da mi daš i za džeparac! Sad ćeš reći kako tražim previše, ali ja sam ovoj državi iz svoje pozicije dala više nego ti iz svoje!
Dok si ti, Obrene, sjedio u fotelji, ja sam išla na edukacije. Dok ti, Obrene, nisi radio ništa, ja sam se borila za kvalitetnije obrazovanje, za bolju budućnost! Dok ti, Obrene, nisi prstom makao, ja sam sve od sebe davala da bih nešto u životu postigla. Zato te ne molim, već tražim od tebe da mi obezbijediš uslove u kojima je moje samo da učim!
S ogorčenjem,
Mladenka Ostojić”
(Nezavisne novine, Dobojski.info)