Treningom do manje sna i više vremena za učenje?

Neki bi rekli da trećinu našeg životnog vijeka “odbacujemo” na spavanje. Pitanje je da li smo u mogućnosti, bez posljednica po svoje zdravlje, smanjiti broj sati spavanja? Kada dnevno nemamo dovoljno sati za naše aktivnosti, možemo pokušati kao britanska premijerka Margaret Thatcher i spavati samo četiri sata dnevno ili kao umjetnik Salvador Dali koji je pokušavao što manje vremena “trošiti” na drijemanje.

Postoji određen broj sati koji želimo provesti u spavanju. Jim Horne tvrdi da 80% uspijeva spavati 6-8 sati, dok ostalih 20% uspijeva više ili manje od prve grupe. Da li je zaista lahko promijeniti raspored sati našega sna? Ako pokušamo ranije ustajati nekoliko dana, da li će naš organizam prihvatiti ovakav ritam? Nažalost, ne!

Mnogo dokaza ukazuje na to da manjak sna može imati štetan efekat. Ne možemo se tek tako prilagoditi novom rasporedu. To može poremetiti našu koncentraciju, a u ekstremnim slučajevima može prouzrokovati stres i zbunjenost takvu, da naše vozačke sposobnosti čini ekvivalentnim pijanom vozaču. Ako bismo pokušali ovaj “trening sna” na duže vrijeme, imalo bi još veće posljedice uključujući rizik od gojaznosti, dijabetesa, visokog pritiska i kardiovaskularnih bolesti.

Ali kako to sretnici, koji spavaju manje sati, uspijevaju? Da li su oni lišeni svih rizika nedostatka sna? Prije svega, moramo se suočiti sa činjenicom da su priče o velikanima koji nisu spavali: mit. Napoleon je navodno govorio da je san samo za slabiće, mada je i sam često volio “zažmiriti” na par sati.

Ipak postoje rijetki koji uspijevaju veoma malo spavati bez velikih posljedica. Oni su poznati kao “budna elita”. Genetičar Ying-Hui Fu sa Univerziteta Kalifornija, San Francisko, je 2009. godine naišao na majku i kćerku koje su svaku noć lijegale veoma kasno da bi opet svako jutro ustajale veoma rano bez problema. Čak i vikendima, kada svi imaju privilegiju nadoknaditi uskraćene sate sna tokom sedmice, one su i dalje ustajale veoma rano.

Testovi su pokazali da majka i kćerka posjeduju mutaciju gena zvanog: hDEC2. Nakon što je ista mutacija izvršena na genima miševa i buba, naišli su na otkriće da su mutirani miševi i bube počeli spavati manje. Kada su miševi bili uskraćeni snom, nisu imali potrebu nadoknaditi isti. Nažalost privilegija “budne elite” nije nam svima dostupna jer smo “zaglavili” sa drugačijim genima. (Za utjehu, bar imamo izgovor)

Tehnika “skupljanja” sati

Iako nismo u mogućnosti trenirati naš san, radeći sa vojskom, istražitelji su otkrili da je ipak moguće “skupljati” sate sna ako se dobro organizujemo. Na institutu za istraživanje Walter Reed Army, napravljen je eksperiment gdje je grupa ljudi morala ranije nego inače ići na spavanje. Kada su potom, u više navrata, bili snom uskraćeni, imali su znatno manje posljedica nego ljudi koji nisu “skupljali” sate sna.

Ovaj poduhvat zahtijeva veliki napor. U suštini, moramo isplanirati potrebe više ili manje sna i držati se striktno tog rasporeda. Knjiga “Brojanje ovaca” Paula Martina opisuje metode “skupljanja sna” (eng. Counting Sheep: The Science and Pleasures of Sleep and Dreams; Paul Martin). Za ovaj eksperiment je najpodobnije planirati slobodne dane, jer moramo ustajati prirodno, bez alarma. Svake noći tokom dvije sedmice, moramo ići u krevet u isto vrijeme i pratiti kada se budimo.

Prvih par noći ćemo sigurno nadoknađivati nedostatak sna, ali nakon toga ćemo dobiti pravu sliku o tome, koliko zaista trebamo sna.

(STUDIRAJeu)