Ruski portal koji se bavi promovisanjem ruske kulture van granica Rusije, Russia Beyond, nam donosi sjajnu listu TOP 10 filmova koji definišu sovjetsku i rusku kinematografiju. Kako sam ljubitelj ruske kinematografije, mogu vam reći da se radi o jednoj o najbolje napravljenih TOP 10 lista na ovu temu. Filmovi su raznovrsni, iz različitih epoha, rađeni različitim tehnikama, i vrijedni gledanja.

Od Sergeja Ejzenštejna do Andreja Zvjaginceva: Evolucija ruskog filmskog stvaralaštva

Deseci kozačkih pobunjenika, na čelu sa Stjepanom (“Stenjkom”) Razinom, slave pobjedu u vojnoj operaciji u Persiji. Nakon toga, Razin ubija svoju mladu i lijepu persijsku ljubavnicu, nepravedno optuženu za nevjeru. To je ono što je publika u moskovskom teatru Akvarijum gledala prije 109 godina na premijeri filma Stenjka Razin, prvog ruskog narativnog filma koji je producirao Aleksandar Drankov.

Tako je započela bogata ruska i sovjetska filmografija, a njeni najznačajniji filmovi uključuju:

Oklopnjača Potemkin (1925.)

Oklopnjača Potemkin (izvor: aif.ru)

Sergej Ejzenštejn, rani genij sovjetske kinematografije, dramatizovao je pobunu mornara  na jednoj carskoj oklopnjači (ratnom brodu) u Odesi 1905. godine. Oklopnjača Potemkin se smatra klasikom svjetske kinematografije, s neprekidnim uticajem na generacije reditelja i snimatelja. Na primjer, kultna scena vojnika koji jure niz stepenice reinterpretirana je u filmovima Nedodirljivi Briana De Palme, Goli pištolj 3 Petera Segala i drugim filmovima.

Ejzenštejn je režirao i druge filmove koji su takođe postali legendarni, uključujući i Oktobar: Deset dana koji su uzdrmali svijet, Aleksandar Nevski i Ivan Grozni. Širom svijeta je poznat i kao izumitelj koncepta “intelektualne montaže”.

Kubanski kazaci (1949.)

Filmski mjuzikl Kubanski kazaci reditelja i scenariste (a kasnije i direktora studija Mosfilm) Ivana Pirjeva je ljubavna priča o dvoje radnika iz različitih kolektivnih farmi u Kubanskoj regiji u Sovjetskom Savezu. Film je imao namjeru prikazati sovjetski život kao nešto lijepo i prosperitetno. Ironija produkcije je bila u tome da se film počeo prikazivati četiri godine nakon kraja Drugog svjetskog rata, kada je zemlja još uvijek bila iscrpljena, a mnogi građani nisu imali šta jesti. Prema njihovim vlastitim memoarima, neki su glumci na setu padali u nesvijest od gladi kada bi vidjeli lažne proizvode koji su trebali predstavljati bogatstvo regije.

Ždralovi lete (1957.)

Film reditelja Mihaila Kalatozova za svoje je vrijeme bio inovacija, kako u smislu umjetničkog rada, tako i u smislu tehnološkog umijeća. Snimatelj Sergej Urusevski je uveo tehnike poput upotrebe dugih “fraza” koje traju nekoliko minuta bez prekida ili izmjena. Urusevski je takođe bio prvi koji je koristio kružne tračnice za snimanje praćenja – tehniku koja je danas glavna osobina savremenog filmskog stvaralaštva. Nikada nije patentirao svoj izum.

Ova prekrasna priča o ljubavi i prijateljstvu završava tragično, zbog početka Drugog svjetskog rata, sukoba u porodici i ličnih odluka protagonista. Oni su predstavljeni kao jedinstveni, složeni pojedinci, a ne idealizovani dijelovi sovjetskog mehanizma, i to je portretisanje donijelo široku kritiku vlasti. Ždralovi lete su jedini sovjetski ili ruski film koji je osvojio Zlatnu palmu, glavnu nagradu na filmskom festivalu u Kanu.

Julska kiša (1967.)

Julska kiša (izvor: muz-tracker.net)

Ovaj se film redatelja Marlena Hucijeva smatra jednim od intelektualno najmoćnijih filmova svog vremena. Bio je pravo otkriće – vrlo originalno umjetničko djelo za sovjetsku kinematografiju u vrijeme Hruščovljevog otapanja, te je podsjećao na francuski novi val.

Julska kiša se može posmatrati u kontekstu obožavanog sovjetskog žanra “autorske pjesme”, kojeg su popularizovali bardovi i pjesnici šezdesetih godina, uključujući Jurija Vizbora, Bulata Okudžavu i Jevgenija Kljačkina. Osim toga, u filmu su manje uloge odigrali poznati ruski redatelji Andrej Tarkovski i Aleksandar Mita. Film pripovjeda o romansi dvoje ljudi u svojim tridesetima, koji proživljavaju bolnu reviziju svojih stavova i uvjerenja.

Andrej Rubljov (1966.)

Ovaj film prikazuje nacionalni karakter, umjetničku i kulturnu ljepotu i tragičnu istoriju Rusije. Sovjetske vlasti godinama su zabranjivale ovaj film zbog vjerskih i filozofskih prizvuka koji nisu bili u skladu sa službenom ideologijom.

Biografski film Andrej Rubljov o slikaru ikona iz XV vijeka obuhvata širok raspon tema u kontekstu srednjovjekovne Rusije, te služi kao filozofska saga o ulozi umjetnika u ruskoj istoriji i kulturi. Iako je reditelj Andrej Tarkovski snimio samo sedam igranih filmova u svojoj karijeri, svi se smatraju remek-djelima.

Rat i mir (1966-67.)

Rat i mir (izvor: kinopoisk.ru)

Ovaj ep Sergeja Bondarčuka u četiri dijela, nagrađen Oskarom, smatra se najboljom filmskom adaptacijom romana Lava Tolstoja, te je bio najskuplji film ikada snimljen u Sovjetskom Savezu. Sovjetsko Ministarstvo odbrane je stvorilo posebnu filmsku konjicu od 1.500 jahača za scene bitke. Ta je konjica sudjelovala u stvaranju mnogih kasnijih filmova.

Rat i mir je nastajao šest godina. Tokom tog vremena korištene su zbirke iz 58 muzeja, a više od 40 sovjetskih preduzeća je napravilo oružje i opremu iz istorijskog razdoblja prikazanog u filmu. Proizvedeno je i 9.000 odijela, 12.000 kapa, 200.000 metaka i autentčne replike ruskih i francuskih medalja i oružja. Film je poznat i po veličanstvenim scenama bitki i inovativnim panoramskim snimcima bojnih polja. Na primjer, snimanje bitke za Borodino 1812. je uključivalo 950 konjanika i 15.000 pripadnika pješadije.

Moskva suzama ne vjeruje (1980.)

Moskva suzama ne vjeruje (izvor: pubvn.tv)

Film je 1981. godine osvojio Oskara za najbolji film izvan engleskog govornog područja. Prije svog istorijskog susreta sa sovjetskim vođom Mihailom Gorbačovom 1985, američki predsjednik Ronald Reagan, bivši glumac, nekoliko puta je pogledao film Moskva suzama ne vjeruje kako bi bolje razumio rusku dušu.

Bilo je to djelo nepoznatog reditelja (Vladimira Menšova) i  nepoznatih glumaca (neki poznati sovjetski glumci odbili ulogu u projektu koji su smatrali neprestižnim). No oni koji su u njemu sudjelovali su preko noći postali zvijezde zahvaljujući popularnosti filma koji je prikazao višedimenzionalni život mnogih sovjetskih žena. Junakinju filma napušta momak nakon što ostane trudna. Utjehu od teškog života pronalazi tako što postaje uspješna šefica velike fabrike i sjajna majka svoje kćeri tinejdžerke. Na kraju pronalazi pravu ljubav.

Astenični sindrom (1990.)

Astenični sindrom (izvor: kinopoisk.ru)

Filmska režija je dugo vremena bila rezervisana za muškarce, kako u Rusiji, tako i u inostranstvu. Ali u sovjetskoj je kinematografiji Kira Muratova bila iznimka. Astenični sindrom pokriva dva razdoblja, Sovjetski Savez prije perestrojke i samo razdoblje reformi, iako su dva dijela filma nepovezana. Prvi je, snimljen u crno-bijeloj tehnici, priča o ženi koja oplakuje smrt svoga muža, dok drugi dio, snimljen u boji, prikazuje učitelja koji pati od astenije, oblika slabosti.

Film je osvojio brojne nagrade, uključujući i posebnu nagradu žirija Sreberni medvjed na 40. Međunarodnom filmskom festivalu u Berlinu.

Brat (1997.)

Brat (izvor: rbth.com)

Kriminalistička drama Brat, koju je režirao Aleksej Balabanov je bila karakteristična za neposredni post-sovjetski period te je osvojila mlade ljude toga doba. U ovoj priči o mladom veteranu Prvog čečenskog rata Danili Bagrovu, koji pokušava pronaći svoje mjesto u novom društvu, su prikazana razbojništvo, reketiranje i drugi oblici kriminala koji su se slili na ruske ulice nakon raspada Sovjetskog Saveza.

Film je snimljen za 31 dan, s malim budžetom, ali je kod publike odmah postao hit. Nastavak, Brat 2, objavljen je 2000. godine.

Bez ljubavi (2017.)

Bez ljubavi (izvor: rbth.com)

Film Bez ljubavi je osvojio nagradu žirija na ovogodišnjem filmskom festivalu u Kanu te je ruski kandidat na Oskarima u kategoriji najboljeg filma izvan engleskog govornog područja. Film govori o psihološki zanemarenom i neželjenom djetetu.

Reditelj Andrej Zvjagincev je omiljen među evropskim sineastima otkad je snimio svoj prvi film Povratak, koji je osvojio Zlatnog lava na Venecijanskom filmskom festivalu 2003. Zvjagincevljevi kasniji filmovi su svi bili nominovani ili nagrađeni na većim evropskim i američkim festivalima – Progonstvo (2007.) je bilo nominovano za Zlatnu palmu u Kanu, Elena (2011.) je dobila nagradu žirija u Kanu, a Levijatan (2014.) je osvojio nagradu za najbolji scenario u Kanu i Zlatni globus za najbolji film na stranom jeziku.

(Nikola Kandić / STUDOMAT.ba)

Prethodni članak10 razloga zašto da učimo njemački jezik
Naredni članakStudentski recepti: Hrskave ćuftice od krompira

Hercegovac sa jasnim stavovima koje rado dijeli sa okolinom bez obzira što uvijek nije prihvaćen. Pacifista, zaljubljenik u knjige, muziku, film i ples.