Vrijeđali su je, govorili joj da je lijena, da se ne trudi dovoljno, a ona jednostavno nije mogla drugačije. Čak i danas, s 23 godine, ponekad dok čita zvuči kao dijete u prvom razredu osnovne škole. Njezin mozak slova na papiru vidi posve drukčije.
Lana ima disleksiju. Nije dakle, bila ni lijena ni glupa, samo joj je bila potrebna pomoć. A kad ju je dobila, primila ju je objeručke i odlučila svoj nedostatak pretvoriti u prednost koja će joj odrediti profesionalni put, piše Dnevnik.hr.
Uskoro će učenicima, kakva je i sama bila – onima s disleksijom, pomagati i na svom primjeru pokazati – da, može se. Završava jedan od najtraženijih studija u Hrvatskoj – logopediju.
Tekst koji bi većina nas pročitala s lakoćom, studentici logopedije Lani Križanić predstavlja posebno težak zadatak. Pojašnjava kako vidi slova na papiru, ali kad joj dođe do mozga, ispadne nešto drugo.
Prof. dr.sc. Mirjana Lenček, voditeljica Vijeća studija logopedije pojašnjava kako su neki putevi u mozgu jednostavno drugačiji.
– Ako na disleksiju gledate kao vožnju automobilom, do Karlovca primjerice nećete stići najbržim putem autocestom, nego malo drugačije, kaže profesorica Lenček te dodaje kako je to zapravo rezultat jednog drukčijeg načina funkcionisanja mozga.
Disleksija je problem s kojim se Lana nosi gotovo cijeli svoj život. Ipak, slovo po slovo, riječ po riječ i stigla je na samo korak do diplome.
O istom problemu prije deset godina progovorila je Ana, tada studentica germanistike i pedagogije. Danas ima završen fakultet i zaposlena je. Disleksiju je prihvatila kao svog suputnika i s njom naučila živjeti.