Doktori medicine, odnosno ljekari, ljudi su koji su svoje školovanje i život posvetili liječenju drugih. Iako se radi o humanoj profesiji često se čuju izjave osoba nezadovoljnih tretmanom koji su dobili u ordinaciji ili ambulanti.

Kada se zaputimo ljekaru to ne činimo zato što to želimo nego uglavnom zato što moramo. Dok neki ne vole miris bolnice ili samo imaju fobiju od pregleda, drugi se groze odlaska ljekaru zbog lošeg iskustva iz prošlosti. Ovdje ne govorimo o nekim pogreškama ljekara koje su se pokazale opasnima za pacijentovo zdravlje nego o lošoj komunikaciji liječnika s pacijentima.

Nažalost, ponekad smo i sami na vlastitoj koži iskusili (ili smo samo svjedočili) okrutnost liječničke komunikacije u situaciji kada se mi prvi put susrećemo s nekom bolešću. Tada smo u strahu, želimo dobiti sve bitne odgovore, baš kao i utjehu, a doživimo hladni tuš kada liječnik kaže nešto tipa:

 – Zar vi ne znate da je vaša bolest neizlječiva?

Bolno iskustvo s lošom komunikacijom liječnika imala je i Mirjana Pešec, predsjednica Udruge žena liječenih od raka na dojci “Una”, koja od svog onkologa nije dobila dobro objašnjenje vlastite dijagnoze, nije imala nikakvu psihološku potporu stručnih osoba pa je sama tražila alternativni način psihološke samopomoći. Metastatski rak dojke dijagnosticiran joj je prije 15-ak godina, u dobi od 47 godina, a nakon što se nakratko povukao, danas se bori s metastazama. Ljekari su joj tada prognozirali pet godina života, ali je pobijedila sve statistike, piše Novi list.

Ljekari ljude loše informiraju o bolesti

U članku Novog lista, njemačka trenerica komunikacije ljekar-pacijent, Doris Christiane Schmitt, upozorila je da studenti misle da mogu komunicirati s pacijentom ako imaju diplomu. No, u tome nisu uspješni.

 – Studenti medicine misle da mogu komunicirati s pacijentom ako imaju diplomu,, ali u tome često ne uspijevaju. To je vrlo teško, morate znati što je primjereno u kojoj situaciji, koja pitanja trebate postaviti pacijentu, trebate li mu reći da je bolest uznapredovala ili pričekati, kazala je Schmitt.

K tome, piše da je komunikacija s pacijentom na studijima medicine u svijetu već decenijama obavezan predmet, u Hrvatskoj kroz čitav studij postoji samo na Medicinskom fakultetu u Zagrebu, dok ostali fakulteti o tome podučavaju u manjoj mjeri. Ni u Bosni i Hercegovini nije bolje stanje, te se vrlo malo uči o komunikaciji sa pacijentom, a vrlo se malo komunikacijske vještine primjenjuju i u ljekarskoj praksi.

razgovor s pacijentom

Kako bismo provjerili smatraju li studenti medicine da se na fakultetu premalo pažnje posvećuje komunikaciji s pacijentima, razgovarali smo sa studentom druge godine Medicinskog fakulteta u Zagrebu, studenticom medicine u Splitu te studenticom s Medicinskog fakulteta u Osijeku.

Budući da je u tekstu Novog lista istaknut kolegij “Temelj liječničkog umijeća” kao predmet koji studente medicine u Zagrebu treba naučiti razgovoru s pacijentom, prvo smo razgovarali sa studentom D.K. Naime, on smatra da je spomenuti kolegij dobro zamišljen u teoriji, ali da ga se loše izvodi u praksi.

 – Slažem se da studenti moraju raditi na svojim odnosima s pacijentima (onoliko koliko mogu) i mislim da se to jednim dijelom pokušava obavit kroz predmet ‘Temelji liječničkog umijeća’ (traje svih 6 godina, jednom tjedno). Taj je kolegij jedna odlična ideja, ali po meni dosta slabo razrađena. U sklopu ‘Temelja’ se obavljaju ILS tečajevi i to je jako, jako korisno i zapravo jedina korisna stvar koju nudi kolegij. Održava se u popodnevnim satima i svima smeta, svi imaju bitnijeg posla i svi gledaju da to čim prije odrade. Nije to kolegij posvećen isključivo odnosu s pacijentima, raspravlja se i o drugim temama, uče se i neke druge vještine (vađenje krvi, postavljanje katetera). Organizirano je tako da su studenti podijeljeni u manje grupe, svaka grupa dobije svog voditelja. Ako ti dobiješ lošeg voditelja kojem se ne da zezati sa studentima, onda od protokola nećeš vidjeti ni ‘p’. Ako dobiješ dobrog voditelja, naučit ćeš nešto. Moj dojam je da se kolegij se dosta traljavo provodi i smatram da je to jako neozbiljan predmet među studentima. U rangu je engleskog i nosi samo jedan bod”, ispričao je student.

Upravo zbog toga što je naveo, D.K. ne smatra da se Medicinski fakultet u Zagrebu puno razlikuje od medicine u Osijeku, Splitu ili u Rijeci. K tome, ne smatra da taj kolegij priprema studente za išta konkretno za kasniju karijeru.

 – To se nikako ne može usporediti s programima drugih europskih sveučilišta jer većina studenata taj kolegij doživljava kao sprdnju. Ponavljam, super ideja, ali jako slaba razrada. Mislim da je većina liječnika ipak empatična i ima razumijevanja i takta. To je neki moj osoban dojam. Taj posao je stresan i na svakoga utječe pacijentovo stanje, potrese te kad saznaš da ti pacijent ima nešto kronično, ozbiljno ili neizlječivo. Ja sam mišljenja da to ili imaš ili nemaš. Možeš naučit protokol, ali realno… na faci ti se vidi sve, pacijenti to primijete. Ako netko s 25 godina izađe s faksa i ne zna da pacijentu ne može reći ‘Što vi ne znate da je vaša bolest neizliječiva?’ onda tu nikakav kolegij neće pomoći. Kakav si čovjek i kakvog si karaktera, tako ćeš i pristupiti svom poslu. Dobri, ljubazni i empatični doktori prevladavaju i ima ih stvarno predivnih koji će i naći vremena za toplu riječ i angažirati se dodatno”, kazao je.

Studentica osječkog Medicinskog fakulteta L.N. kaže da je komunikacija s pacijentima sastavni dio života liječnika te se tijekom studija imala prilike sresti s velikim brojem liječnika koji su njoj i kolegama držali vježbe u klinici pa je odmah vidjela i njihovu komunikaciju s pacijentima.

 – Nažalost, u velikom broju slučajeva nisam bila zadovoljna niti načinom na koji su se obraćali pacijentima niti njihovim rječnikom koji je bio suviše stručan za nekog bolesnika koji se možda nikad nije susreo s medicinskom terminologijom. Razumljivo je da liječnici zbog osobnih potreba prilikom pisanja nalaza i komunikacije s osobljem trebaju koristiti stručne izraze, ali to nije isprika da pacijentima ne znaju laički objasniti dijagnozu te ih uputiti u korake koje će morati poduzeti u njihovom budućem liječenju. Naravno upoznala sam i mnoštvo liječnika koji su bili iznimno spretni u obraćanju pacijentima, ali smatram da su takvi vjerojatno sami po sebi u svim situacijama kada su izloženi komunikaciji s drugim osobama, ispričala je studentica L.N.

Upravo zbog toga studentica smatra da bi bilo poželjno imati kolegij na fakultetu koji bi one manje spretne “komunikatore” pripremio na rad s pacijentima, što većina liječnika ni ne može izbjeći.

Na trećoj godini Medicinskog fakulteta u Splitu nalazi se studentica M.K. Tvrdi da od prve godine imaju kolegije koji uključuju komunikaciju s pacijentima. Kaže da ne postoji jedan kolegij koji se time bavi nego studenti uče neki pregled (primjerice pregled srca, pluća…) i uz to uče kako se primjereno obraćati pacijentu. Isto tako, uče i ono što nikako ne bi smjeli reći.

 – Prvo učimo na profesorima i drugim kolegama, a tek onda s pravim pacijentima, što je po mom mišljenju skroz u redu. Učili smo primjerice kako priopćiti lošu vijest, kako reagirati kad pacijent kaže neki problem iz privatnog života i slično. Tijekom prve dvije godine to je kolegij ‘Kliničke vještine, a na trećoj i četvrtoj godini ‘Psihološka medicina’ gdje je baš komunikacija glavna bit kolegija. Isto mislim da dosta ljudi ne zna kako nešto reći bez stručnih medicinskih izraza i bezbolno. Iako se dosta može naučiti, sve ovisi o osobi koja je liječnik i tko joj je pacijent, prokomentirala je studentica.

Sudeći po onome što su studenti ispričali, može se zaključiti da u nekoj mjeri nedostaje kolegij koji će ih naučiti dobroj komunikaciji s pacijentima. Iako smatraju da sve ovisi “od osobe do osobe” i dalje misle da je potrebno što više učiti o tome kako pacijentu pristupiti. Ipak, ljekari su tu da nas liječe, a premda nisu sve dijagnoze pozitivne, dobro je kada pacijent osjeća da mu je posvećeno određeno vrijeme i da je ljekaru zbilja stalo do njegova zdravlja.