Koja si ti “sorta” novinara?

Da li je zasposlenje samo rezultat potrebe za novcem ili ipak poticanje na stvaranje, promjene i formiranja sopstvene neovisne ličnosti? Ako ste opredijeljeni kao novinar ili novinarka, apsolutno je važno da se svrstate u vama bližu grupu ili ipak saznate, ukoliko dosad niste, koliko je moguće zapravo ikakvu podjelu izvršiti.


U valu protesta protiv ponižavanja novinarske profesije, prilikom “slučajnog” iznošenja prosječne političke misli upravo o ovom pozivu, tijekom obraćanja predsjedavajućeg, kolegama novinarima, odlučno će se ovaj tekst pozabaviti konkretno novinarstvom, njegovom svrhom i pitanjem zaposlenja. Studenti i studentice, novinari i novinarke u usponu, moraju biti potaknuti na razmišljanje jesu li doista spremni da se posvete ovom pozivu, koja su njihova očekivanja, kojoj “skupini” pripadaju, te time zaključe jesu li se odazvali na onaj pravi životni poziv.

“Kada već govorimo o ovoj temi, medija, možda je bolje da svjetlo ostane ugašeno, jer ga nikad nije ni bilo“, riječi su dugogodišnjeg novinara Nenada Pejića na skorašnjem predavanju, održanom u Sarajevu, na temu “Novinarstvo nije nevino”. Upravo ovakva rečenica zaslužuje biti uvodna predstojećoj temi, o kojoj je izjavu za STUDOMAT dala Dr. sci. Lejla Turčilo, redovna profesorica na odsjeku žurnalistike Fakulteta političkih nauka UNSA.

Šta je to što je primamljivo mladima u sferi novinarstva, s obzirom da je to poziv koji iziskuje previše odricanja i prilično mnogo rizika?

Ja mislim da postoje negdje dvije, uslovno rečeno, grupe studenata,  sa dva različita interesa. Jedni su oni koji u novinarstvu ustvari vide priliku za neku vrstu samopromocije, uglavnom kroz televizijski sadržaj, odnosno rad na televiziji. Drugim riječima, u pitanju i jedan od razloga je sticanje popularnosti, poznatosti. Drugi, moram reći manji, broj studenata  je više zainteresiran za tu jednu, uvjetno rečeno, idealnu sliku novinarstva kao prostora i profesije koja mijenja svijet. Dakle, postoje još uvijek, i meni je to drago, određeni broj studenata i studentica koji smatraju da je moguće kroz novinarski angažman ukazivati na propuste u društvu i činiti da se nešto promijeni. Takvi ljudi obično nađu posao u redakcijama koje se ne bave spektaklom, ne bave nekim zabavnim programom, te su više profesionalni u odnosu na druge. Postoji, moram reći, taj određeni broj studenata i studentica kojima je više interesantno to da čak i po cijenu žrtvovanja privatnog života, vlastitog odricanja i sl., budu u medijima kao oni koji će biti poznati i prepoznatljivi u društvu i zajednici.

S obzirom da je novinarstvo, općepoznato, posao koji iziskuje dvadesetčetverosatnu posvećenost, plaće su relativno male, šta je uopće svrha studiranja novinarstva, onih koji se nesebično posvećuju izučavanju te profesije, s obzirom da većina ljudi širom svijeta, studirali ili ne, imali veze s novinarstvom ili ne, mogu da objavljuju, pišu, komentiraju šta hoće, kad hoće, nebitno koliko su kompetentni, da igraju ulogu medija?

Moja najveća dilema pri radu sa novim studentima i studenticama, dodiplomskog studija, jeste, šta da kažem tim ljudima, zašto su oni tu, ako u današnjici svako može biti medij, sam za sebe, može biti nosilac javnog mnijenja. Smatram da su prenošenje informacija i ozbiljno novinarstvo, dvije vrlo različite stvari. Novinari profesionalci, od kojih veliki broj može a i ne mora da završi formalni studij novinarstva, se zapravo od tih izvještača sa ulica, razlikuje po tome što prije svega cijeni sam sebe, svoju profesiju i njega cijene ljudi. Ja nisam sigurna da je ovo profesija za one koji misle da je dobro i jednostavno ostvariti zavidnu karijeru te za one koji misle da je to karijera u kojoj je veliki novac u igri. Rijetki su mediji koji daju velike novce i oni su uvijek nečiji. Dakle, novinari koji rade za velike pare, zapravo rade u nečijem interesu. To ne znači da čovjek treba biti siromašan da bi bio nezavisan ali znači da se može biti nezavisan a da ne umrete od gladi i obrnuto, da se ne mora biti pod svaku cijenu „nečiji“ kako biste živjeli u ovoj profesiji.

Koje su to pozitivne strane za one koji se planiraju, ili već bave novinarstvom i u kojem srazmjeru se može usporediti ono što novinarstvo otuđuje, što se žrtvuje i on što se time dobija?

Šta mladi mogu da očekuju i što su uopće tu? Mislim da ih još uvijek interesuje istina.  Možda je niko neće htjeti objaviti, možda će to pročitati pet ljudi na nekom malom, manje poznatom portalu, ali to je dovoljan doprinos da nešto što je danas problem, sutra bude manji problem ili ne bude problem uopće.

U principu, neosporno je da novinarstvo oduzima puno vremena, puno egergije, privatnosti i na neki način, gdje god ste u javnom prostoru, prestajete biti samo svoji, postajete reprezenti kuće za koju radite, ljudi sa kojima radite, znači više nikad niste samo privatna osoba, ni na plaži, ni na ulici, ni u samoposluzi. Novinar ste prvi put kada vam se ime negdje pojavi i to tako ostaje dovijeka. Takva profesija daje zapravo tu satisfakciju da niste samo pasivan posmatrač problema koji se dešavaju, nego svojim traganjem za istinom i alternativa o tome, težite ka rješenju tog problema. Također daje osjećaj vrijednosti na način da vam ljudi vjeruju, a povjerenje se doista teško gradi. Profesionalcima ljudi vjeruju i takvi doista mijenjaju nečije živote. Svaka priča je nekome sigurno utjecala na život. Neko to vidi odmah, neko za pet godina, neko to ne vidi nikada ali mu je svejedno promijenjen život, tako da je možda to i najveća posebnost.

Šturo ali dovoljno jasno predočeno novinarstvo u svoj svojoj realnosti, još uvijek je profesija kao i sve ostale, koja ne zaslužuje ponižavanje, podijeljenost i nepoštovanje. Ovo predstavljanje biće zaključeno onime što bi trebala biti jasna i pouzdana poruka i pouka svim medijima, izjava je ranije pomenutog novinara Nenada: “Mi kao novinari, treba da shvatimo, da mi ne postojimo, prvo i osnovno pravilo,  da služimo bilo koga, bilo kakvu državu, bilo kakve lidere,  bilo kakvu vlast, bilo kakvu opoziciju. Naš posao je da služimo javnost. A posao javnosti, na osnovu informacija koje mi dajemo, jeste da donese svoje odluke. Novinari nemaju bolje odbrane nego da služe javnosti.” Pa sviđalo se to kome ili ne.

(Irma Ahmetspahić/STUDOMAT.ba)


Sviđa ti se objava? Podijeli je sa prijateljima!

Irma Ahmetspahić
Studentica prve godine prvog ciklusa studija na Fakultetu političkih nauka UNSA, odsjek žurnalistika. Ni manje ni više. Uživam u svijetu medija. Pisanju. Slobodi. Volim košarku, kafu i crnu boju. Uvijek imam olovku i papir.