Inžinjer elektronike koji želi imati farmu lješnjaka

Ermin Podrug je Sarajlija koji je svojim znanjem i inovacijama brzo prepoznat od strane stranih investitora, koji su u njemu vidjeli ogroman potencijal. Njegov put do uspjeha nije bio lagan, no kako nam je  i sam rekao, svaka aktivnost u koju se uključio, svako natjecanje i odsustvovanje sa časova mu se isplatilo. Nadamo se da će i ova priča pokrenuti mlade ljude da se pokrenu i uspiju u onome što vole.

Razgovarala: Amra Salihćehajić / STUDOMAT.ba

U kojem trenutku svog života si shvatio da se želiš baviti elektronikom i novacijama?

Kada sam završavao osnovnu školu, svi su me savjetovali da upišem gimnaziju jer sam išao na takmičenja iz matematike, fizike i informatike, međutim ja sam odlučio da upišem srednju Elektrotehničku skolu. Nisam siguran šta se motalo po glavi jednog petnaestogodišnjaka, ali sam mu poprilično zahvalan. Kod profesora Suada Muminovića sam spojio prvu diodu, zatim i tranzistor, pa sam polako i prešao na veće stvari, te uz mentorstvo profesorice Muhtereme Muharemović prezentovao, zajedno sa kolegama, prvi projekat na sajmu inovacija u Šibeniku. Učestvovanje na takmičenjima, osvajanje medalja i opravdani izostanci sa ostalih časova zbog toga, su probudili ljubav prema elektronici i inovacijama, odnosno “igranju” kako ja to zovem.

Na koliko si takmičenja do sada bio i koje će ti ostati u najljepšem sjećanju?

Bio sam na oko tridesetak takmičenja, čak smo stigli do svjetskog sajma inovacija gdje smo osvojili bronzanu medalju. Najdraže takmičenje mi je bilo Burch Olimpijada 2013 gdje sam osvojio srebrenu medalju, a što je još važnije dobio sam i stipendiju i priliku da studiram na tom univerzitetu.

Osvojio si Microsoft Imagine Cup dvije godine zaredom. Možeš li nam reći nešto više o tome?

Microsoft Imagine Cup je takmičenje gdje se takmiče studenti iz cijelog svijeta, gdje pomoću Microsoft tehnologija prave inovativne projekte. MIC na nivou BiH sam osvojio 2013. i 2014. godine, sa projektima EMG Joystick i More Personal Cortana, nažalost nisam prošao dalje u svjetskom polufinalu gdje je konkurencija bila mnogo jača.

Rekao si nam da si postao i mentor studentima u jednoj od najvećih IT kompanija u BIH. Kakvo je to iskustvo bilo za tebe, s obzirom da su ti studenti bili možda malo mlađi od tebe, ako ne i tvoji vršnjaci?

Da, radio sam kao mentor za IoT Explorers praksu u kompaniji Authority Partners. Prema studentima sam se više ophodio kao prema svojim kolegama kojima sam prenosio znanje kao što bi im na pravom poslu prenosio jedan iskusniji kolega. Nisu to bili samo mlađi studenti, bilo je tu studenata koji su bili i stariji od mene jer sam tad bio druga, odnosno treća godina na fakultetu.

Zahvaljujući tvom radu i dosadašnjim uspjesima, trenutno radiš za slovačku kompaniju. Čime se ona ustvari bavi i kakav je tvoj zadatak?

Kompanije jeste slovačka, međutim ja sam trenutno u Mostaru, gdje imamo isto tako office. Bio sam već nekoliko puta u Bratislavi gdje sam se obučavao i upoznavao sa sistemima. Kompanija se bavi gaming industrijom, a ja trenutno radim na razvijanju prototipa i već postojećih sistema.

Upoznat si sa činjenicom da mladi poput tebe brže uspijevaju u zemljama Zapadne Evrope. Šta je tebe spriječilo da odeš, zašto si ostao u BiH?

Ne bih rekao da me nešto spriječava, da je teško otići iz ove zemlje ne bi imali ovoliko mladih koje odlaze. Ostao sam ovdje zbog svojih budućih ciljeva, naime svima je smiješno da jedan uspješan inžinjer elektronike hoće imati farmu lješnjaka i praviti robote u svojoj radionici.

Pored svega, trenirao si i ragbi i američki fudbal. Malo smo zbunjeni, kako i ragbi i elektronika?

Prvo obično budu zbunjeni sa time otkud ragbi i američki fudbal uopšte kod nas. Trenirao sam ragbi još od srednje škole, američki fudbal malo kasnije, i to je nešto što me pored elektronike ispunjava. Elektronika zahtijeva dosta sabura, mira i razmišljanja, dok ovi sportovi fizički iscrpe čovjeka na dosta grub način, tako da mi to daje neki balans u životu.

Šta je ustvari tajna tvog uspjeha ?

Još sam ja „zelen“ da puno pametujem, ali sam se uvijek vodio time da radim ono što volim i kada radim ono što volim nije mi problem ostati do kasno da crtam šeme, lemim i kodiram ili ustati rano da treniram i putujem po 12 sati u jednom smjeru da odigram utakmicu.

Imaš li neku poruku za naše čitatelje, šta bi preporučio mladim ljudima?

Esej zvani „Advice, like youth, probably just wasted on the young“, kolumnistice Mary Schmich, kojeg mi je poslao moj sensei Admir Tuzović, ustvari poslao mi je pjesmu sa riječima tog eseja samo pod drugim nazivom „Everybody's free to wear sunscreen“, ali poruka je bitna.

Gdje se vidiš u budućnosti?

Vidim se na Uljinama, selu pored Ustikoline, kako raduckam oko svojih lješnjaka sa ženom i djecom, pravim robote i elektroniku za farmu.

(Amra Salihćehajić / STUDOMAT.ba)