Da li je sve bilo ljepše? Osam ključnih razlika djetinjstva starijih i današnjih generacija

Fiksni telefoni, crtani u određeno vrijeme, preskakanje vijače, između dvije vatre... Kako je nekada izgledalo djetinstvo?


Svaka generacija smatra da je njen način odrastanja bio najljepši, što je potpuno prirodno. Međutim, činjenica je da danas djeca odrastaju značajno drugačije, većina bi ocijenila manje blisko nego generacije od prije samo dvadeset godina.

Najčešće kao uzrok ovako velike razlike u odrastanju navode se digitalne tehnologije, njihova esktremna dostupnost, pa i činjenica da sve češće vaspitavaju djecu više nego roditelji, glumeći moderne dadilje koje će ,,pripaziti” dijete dok mama i tata malo odmore poslije posla, piše ddl.rs.

Poziv napolje

Sve rjeđe se može videti scena da nekoliko klinaca dolazi na nečija vrata i izgovara, za starije generacije čuvenu rečenicu: ,,Da li taj i taj prijatelj može napolje?”.

Fiksni telefoni

Sve je veći broj domova koji su u potpunosti isključili fiksne telefone, otkazali ih ili je njihov zvuk isključen, jer znaju da može da pozove samo neka reklamna agencija. Danas smo svi dostupni i većina nas ima mobilne telefone, te smo potpuno zaboravili osjećaj kada nekoga pozivamo i nadamo se da je kod kuće jer nam baš sada treba.

One dobro poznate rečenice tipa: “Dobar dan, ovdje Asmir, da li je Ivan kod kuće?” gotovo se uopšte ne izgovaraju, a ćaskanje sa ukućanima osobe koju pozivamo je potpuno iščezlo jer direktno zovemo onog ko nam treba.

Crtani u sedam

Nekada su crtani filmovi bili poseban ritual. Najprije, mogli smo ih gledati samo u redovnim terminima na televiziji ili ako baš imamo sreće, a roditelji su posebno raspoloženi, postojala je opcija da iznajmimo kasetu u video klubu (da li današnje generacije uopšte znaju šta je video klub?).

Posebno omiljen je bio crtani prije škole, koji smo oduševljeno upijali uz doručak, još sanjivih očiju.

Igre koje smo obožavali

Žmire ili žmurke, straže, vijače, lastiša, između dvije vatre, fudbala…, dok ne padnemo s nogu – spisak praktčino nema kraja. Neumorni, trčali smo sve dok se obično sa prozora ne čuje: Hajde kući!

Odnos prema školi

Starije generacije su uglavnom pomoć roditelja dobijale samo onda kada zatraže, a i to se rijetko dešavalo. Privatni časovi su bili toliko rijetki da su za mnoge bile potpuno nepoznat pojam.

Odgovornost prema sopstvenom školaovanju, domaćim zadacima i ocjenama bila je isključivo na djeci, a roditelji su bili samo nadzorni organ, a ne aktivni učesnik u učenju.

Odnos prema nastavnicima

Ranije, loše ocjene su tumačene isključivo kao odgovornost roditelja, dok danas sve češće možemo da čujemo kako su u očima roditelja za neuspjeh djece u školi krivi isključivo nastavnici.

Djetinjstvo je bilo mnogo mirnije

Naravno, važno je da se djeca bave fizičkom aktivnošću i uče, ali danas možemo da ocijenimo da djeca žive prilično programiranim životom, a da njihov dan sve više liči na radni dan odraslog čovjeka.

Nakon škole ide se na engleski, pa na trening, pa se radi domaći nakon čega je prakitčno vrijeme za igru, vrijeme da se bude dijete, već prošlo, a došlo je vrijeme za spavanje.

Roditelji su imali više vremena

Danas radni dan traje praktčino do uvečer. Roditelji mahom rade do 17 sati, nerijetko i duže, pa je vremena za bavljenje djetetom i porodicom sve manje. Prethodne generacije, imale su roditelje koji uglavnom rade do 15 ili 16 sati, a nakon toga posao ne nose kući.

 


Sviđa ti se objava? Podijeli je sa prijateljima!