Foto: Tuzlanski.ba
Foto: Tuzlanski.ba
26.11.2015.

Ogorčeni student iz Tuzle: Zašto promociju svoje diplome nisam promatrao ni sa tribina?

Ispovijest studenta Dine Šakanovića, diplomanta prvog ciklusa historije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli prenosimo u cjelosti i bez intervencije sa portala Prometej.ba.

Piše: Dino Šakanović

Iako se možda tako čini na prvi pogled, ne, nisam kažnjen, nije mi zabranjen dolazak. I nije bilo ni razloga da mi se zabrani. Namjerno nisam došao na promociju u ulozi diplomanta prvog ciklusa historije na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Tuzli.

Sjetit će se neki nedavnog slučaja Nedžada Ribića koji se ispisao s Mašinskog fakulteta u Tuzli jedan ispit pred diplomiranje. Radilo se o vrhunskom studentu nagrađivanom i kao inovatoru. Mnogi su odmah rekli da je Nedžad Ribić budala. Ne, nije on budala. Budale smo svi mi ostali koji to isto ili slično trpimo godinama. Neka se svako zamisli kakav je to osjećaj studiranja kada se neko odlučio na ovakav korak i odrekao četiri godine života, rada i uspjeha. Svoje razloge Nedžad Ribić objasnio je dugim pismom, a svi oni bi se mogli sažeti u jednu jedinu riječ – PONIŽENJE.

Upravo je poniženje ono osnovno što će ogroman broj odgovornih studenata na ovom Univerzitetu doživjeti. Zašto kažem odgovornih? Poniženje ne postoji za osobe koje su na Univerzitet došle da im prolazi vrijeme, da prepisuju i varaju. Takvih je ogroman broj, ali oni nemaju što izgubiti. Njima nije poniženje nekorektan odnos jer su ionako studenti samo „na papiru“. S druge strane svi oni koji su uložili cijele sebe u svoj studij se osjećaju jadno i poniženo ovakvim odnosom Univerziteta u Tuzli.

Univerzitet od mojih prvih susreta s njim provodi istu „politiku“. Još od prijemnog ispita i upisivanja. Moj odsjek, historiju, na prvom prijemnom roku od velikog broja kandidata upisalo je njih 11. Ispit je bio solidno težak. Na drugom prijemnom roku upisalo se 49 studenata. Čuveno je pitanje s tog drugog prijemnog: “Tko je autor Deklaracije o nezavisnosti SAD-a”, s ponuđenim odgovorima A. George Bush / B. Thomas Jefferson / C. Barack Obama. Odmah je poslana poruka da su budale svi oni koji smo mjesece proveli pripremajući se za prijemne ispite.

U četiri godine studiranja Univerzitet je od nas naplatio svaki papir koji je mogao naplatiti. Svake godine kupovalo se i ispunjavalo jedan te isti obrazac po dva puta – „Semestralni list“ na koji se prepisuju predmeti iz indeksa i osnovni podaci o studentu. Kupovali smo i predavali svake godine minimalno 10 prijavnica ispita. Svaku potvrdu o redovnom školovanju naplatili su. Platili smo indekse kada smo se upisivali. Svaki semestar školovanja plaćao se. I za sve to vrijeme, sve te četiri godine, u studentskoj službi fakulteta nitko se nije udostojio reći ni „Dobar dan“ ili „Izvoli“. Sva komunikacija se svodila na „Reci“ i „Evo“; mimo „poslovne komunikacije“. Posebna je farsa što je jedino mjesto gdje se mogu kupiti potrebni obrasci u Univerzitetskoj ulici, dok se Filozofski fakultet nalazi u Ulici Tihomila Markovića, što je zračnom linijom 2,11 kilometara. I nije se jednom desilo da u „skriptarnici“ nestane obrazaca te se mora doći ponovno.

Na stranu sve, na birokraciju i njezina poniženja se godinama gledalo kao na usputno zlo na koje se nailazi par puta godišnje. Međutim, prava poniženja počela su završetkom školovanja.

Svoje zadnje ispite položio sam sredinom 6. mjeseca ove godine, završivši studij historije s prosječnom ocjenom 9,05 kao vjerojatno najbolji ili barem među boljim studentima na godini, a moguće i inače na odsjeku u skorije vrijeme. Spletom raznih okolnosti ocjene mi nisu upisane do kraja 9. mjeseca. Još i prije polaganja zadnjeg ispita otišao sam u studentsku službu i pitao referenticu da li mi fali neka prijavnica. Susret je završio tako da sam ja ispao budala jer mi je rečeno: „To je sve arhivirano, ne može falit nikako. Zašto si došao uopće?“ Inače je stav: „Kako ne znaš? Zašto si došao?“, redovno prisutan sve četiri godine. Uredu, prihvatio sam. Moja greška.

U međuvremenu nije loše spomenuti i međuljudske odnose koji su uz korektne kolege uz par nekorektnih „kolega“ izgledali tako da mi je u prvoj godini prijećeno fizički jer sam rekao da je „Srebrenica mali grad“, te sam optužen da vrijeđam žrtve genocida; i to sve zato jer sam se pobunio na izjavu „kolegice“ da „Idemo u Srebrenicu da se provedemo“, kao komentar na stručnu ekskurziju u Srebrenicu i Potočare. Takav odnos kulminirao je na IV. godini kada mi je dvoje kolega poručilo da i mene i sve ostale Hrvate treba zatvoriti u logore i pustiti nas da umremo od gladi. Ograđujem se odmah, nitko od ovih nije bio iz Tuzle. U ovom gradu nema takvih problema. Na moj komentar: „Šta misliš da ja sad ovo prijavim“, odgovoreno je: „Boli me briga, prijavi.“ I potpuno su upravu. Od te prijave ne bi bilo ništa. A da sam ja izjavio to isto, izletio bih s Univerziteta ekspresnom brzinom.

Vrhunac nekolegijalnosti dogodio se kada su tri „kolegice“ bez znanja nas preostalih 6 otišle u Mostar po upis zadnje ocjene dok smo mi čekali profesora da dođe u 9. mjesecu, a sve vjerojatno zato da jedino one stignu diplomirati i jedino one se stignu prijaviti na konkurse za stažiranje u 9. mjesecu. Inaćenja, namjernog nepristajanja da se raspored imalo uskladi s ljudima koji putuju, nejavljanja o terminu ispita i sličnih stvari bilo je beskonačno mnogo. Nije sporno što se ljudi ovako ponašaju. Sporno je što ih je nemoguće sankcionirati ili ih barem ignorirati.

Što se profesora tiče, nikad nije bio problem pomjeriti kolokvije i druge obaveze da ne budu baš za Božić ili dan poslije Uskrsa. Ljudima svaka čast. Sve četiri godine uglavnom je bio prisutan jako korektan odnos po svim pitanjima.

Nakon upisa zadnje ocjene odem ponovo u studentsku službu, po drugi put istim poslom, da bi mi referentica poručila: „Dođi za 7 dana da vidimo fali li ti koja prijavnica.“ Treći put dođem za 7 dana, nedostaju dvije prijavnice koje su oni izgubili, bez sankcija naravno. Četvrti i peti put sam dolazio profesorima da mi ponovo ispune prijavnice, šesti put da ih predam u studentsku službu, jer studentska služba otvorena je za studente od 11 do 14 sati, iako je radno vrijeme kao i svima drugima od 7 do 15 sati. Sedmi dolazak bio je preuzimanje dokumentacije. Kada sam došao osmi put, obavijestilo me se o cijeni dodjele diploma te sam i nju uplatio. Ima li većeg poniženja od toga da se od vrhunskih studenata od kojih su četiri godine naplaćivali sve što se naplatit moglo na kraju uzme po 50 KM za dodjelu diploma; da plaćamo ulaznicu na dodjelu svojih teškom mukom stečenih diploma?! Progutao sam i to, planirao proslaviti s prijateljima i familijom. Deveti dolazak bio je posvećen informaciji kada će se održati dodjela.

Budući da sam planirao nastaviti školovanje upisom na II. ciklus (master), dolasci su nastavljeni. Možda zvuči smiješno, ali je ovo sve ustvari jadno, kada nakon četiri godine studija morate desetke puta doći u studentsku službu zbog njihovih grešaka, a da vam niko neće reći niti „Dobar dan“ ili „Izvini“, nego se ponaša tako kao da je to sve vaša greška; a vi postojite zbog njih, umjesto obrnuto.

Deseti i jedanaesti dolazak bio je raspitivanje kada će Univerzitet raspisati konkurse za II. ciklus, jer je dobro kasnio, raspisavši ih sredinom 10. mjeseca iako je nastava trebala početi sredinom 9. mjeseca. Dvanaesti dolazak bio je po upisnice. Trinaesti dolazak bio je pokušaj predavanja dokumenata za upis koji je završio poznatim stavom: „Zašto si došao meni? To se predaje u pisarnicu rektorata?“. Da je to igdje pisalo, shvatio bih. Ovako, ponovno poniženje. O logici da se sve prijave na konkurs predaju u pisarnicu rektorata koja će ih onda samo proslijediti studentskim službama fakulteta, umjesto da se odmah predaju studentskim službama, nije potrebno ništa reći.

Četrnaesti dolazak bilo je ispitivanje zašto privremene liste nisu objavljene 20 dana nakon objave konkursa koji je trajao 15 dana. Petnaesti dolazak bilo je pregledanje privremenih lista. I tu je nevjerojatan bezobrazluk učinjen. Privremene liste objavljene su u srijedu. Na njima je pisao samo redosljed i broj upisanih kandidata. Nije naznačeno tko plaća studij i koliko, a tko ne. Naime, Univerzitet je odlučio da će od plaćanja (2.000 KM) na svakom fakultetu osloboditi po pet studenata. Tri studenta s najboljim prosjekom i dvoje djece šehida i poginulih boraca.

U petak izlazi konačna lista što je bio šesnaesti dolazak. Na konačnoj listi objavljeno je i tko plaća master te na dnu upisano kako je lista konačna i da se na nju nema pravo žalbe. S odsjeka za historiju bilo nas je ukupno troje i Naučno-nastavno vijeće fakulteta donijelo je odluku da će II. ciklus ipak ići i s tri studenta, zbog čega smo i mi uvršteni na konačnu listu.

Krajnje poniženje od strane Univerziteta u Tuzli je što će po 5 studenata biti oslobođeno i s recimo Fakulteta za tjelesni odgoj i sport koji ima JEDAN odsjek i s Filozofskog fakulteta koji ima DVANAEST odsjeka i nekoliko puta više studenata! Osobno, jako uvredljivim i ponižavajućim sam doživio i to što kao netko bez oba roditelja nemam ma niti popust prilikom upisa isključivo i jedino zato što moj otac nije poginuo u ratu iako je bio borac već je umro nakon rata, od posljedica rata. I cijena sama je astronomskih 2.000 KM za dva semestra.

Sedamnaesti dolazak bio je u ponedjeljak povodom raspitivanja koji su mi dokumenti potrebni za upis. Jako mi se žurilo jer su moj jedini izvor prihoda naslijeđena primanja koja mi ovise od statusa redovnog studenta. Moram predati potvrde o redovnom školovanju do kraja 10. mjeseca, a zakašnjele procedure Univerziteta već su zašle u 11. mjesec. Dakle, 2.11. sam ponovno otišao i dobio informacije koji su mi dokumenti i obrasci ponovno potrebni. U utorak sam kupio sve potrebno. U srijedu ujutro nakon doručka planirao sam se upisati i konačno dobiti svoje potvrde kako ne bih postao socijalni slučaj. Oko 9 sati, zazvonio mi je mobitel, nepoznat broj. Javim se, referentica iz studentske službe: „Dino, jesi li uplatio već?“ Na trenutak sam se obradovao jer sam pomislio da me zove da mi kaže da ipak ne moram uplatiti toliko. „Nisam, evo baš sad sam pošao.“ „Nemoj ništa uplaćivati, master je otkazan zbog premalog broja kandidata. Dođi da podigneš papire.“ Senat je naknadno donio odluku da otkazuje II. ciklus na historiji.

U tom trenutku mi se srušio svijet. Ostao sam bez primanja. Izgubio sam pravo na zdravstveno osiguranje preko Biroa za zapošljavanje jer se nisam prijavio u roku od mjesec dana od završetka studija, misleći da ću nastaviti školovanje. Čekajući taj II. ciklus zakasnio sam prijaviti se na stažiranje jer je školska godina davno počela. I što je najveći paradoks, da sam se upisao u ponedjeljak, dobio bih potvrde o redovnom školovanju potpuno legalno i ne bih izgubio primanja, bez obzira što je II. ciklus otkazan!

Za 10 minuta od poziva sam bio u Gradskoj Upravi Tuzla, izvadio smrtne listove roditelja i otišao na fakultet, da mi neko objasni od čega ću živjeti sljedeću godinu dana. Rektora nije bilo. Prorektora također. Ni dekanice. – „Na senatu su“. Prodekan nije došao na posao, kao ni šefica studentske službe. Neka žena u kancelariji sekretarice dekanice još mi govori: „Nisi ti morao čekati u Tuzli“, kao da sam ja kriv što je II. ciklus otkazan, što je toliko kasnio, što je odbačena konačna lista. Nikad mi se u životu nije dogodilo da nekog fizički napadnem, ali milisekunde su falile da napadnem tu ženu.

Osamnaesti i moj posljednji dolazak bio je posvećen podizanju papira s fakulteta. Dobio sam par savjeta da tužim Univerzitet, ali nemam od čega plaćati advokate. Da bi sebe i od toga zaštitili, birokrati Univerziteta nigdje nisu objavili da je II. ciklus otkazan trećeg dana upisa. Konačne liste nisu skinute s vrata. Službene stranice Univerziteta to nisu javile. Nismo dobili pismenu obavijest. Jedini pisani trag jest potpis da sam podigao papire, bez objašnjenja i razloga.

Vraćam se na naslov i dodjelu diplome. Odmah sam se zarekao da namjerno neću otići na dodjelu iako sam je uplatio, čim su mi javili da je II. ciklus otkazan. Neću dozvoliti rektoru i dekanici da svoj status grade na meni kojeg su toliko ponizili i upropastili. Neće Univerzitet u Tuzli koračati preko mog leša! Nisam dopustio da se hvale mojim radom i uspjehom, ne zahvaljujući njima, nego usprkos njima. Isti oni koji su ne samo mene nego desetke studenata s raznih odsjeka doveli u ovakvu situaciju bez da je itko rekao „Izvinite djeco“, da bi danas, 24.11., na promociji se hvalili kako se radi o uglednoj instituciji s tako uspješnim studentima. Draga upravo, i ako jesmo uspješni, to nije zbog vas, nego usprkos vama i vašim poniženjima. Zamolit ću nekoga da mi s mojom osobnom samo podigne diplomu sa studentske službe, da me više ne vide, a ni ja njih.

Imao sam i drugi prijedlog, da odem na promociju, odbijem se rukovati s dekanicom i kažem ovo što sad pišem, kako je diploma tu usprkos njima, a ne zahvaljujući njima. To sve da se snimi i vidi pred stotinama ljudi. Od tog sam odustao, ne zbog toga jer me je „stid“; jer kad nije njih stid, nije ni mene; već iz razloga što ne bi bilo korektno prema ostalim ljudima koji bi svoju promociju pamtili po incidentu. Neko moralno zadovoljstvo pronašao sam u tome da odem na promociju kao publika i promatram s tribina kako se proziva moje ime, a nitko ne izađe po diplomu. Neka im je na sramotu.

Jutros sam se obukao i prošetao do Mejdana gdje se održavala promocija, planirajući gledati dodjelu iz publike. Gužva je bila očekivana. Stotine su diplomanata, svakome će doći barem 5 ili 6 članova obitelji i prijatelja. Nasmijani ljudi, formalno obučeni diplomanti i diplomantice, obitelji i prijatelji nose cvijeće, poklone, pričaju, šale se. Bit će tu i suza radosnica sigurno.

Iako je naplatio održavanje promocije, iako je znao broj učesnika, Univerzitet u Tuzli je promociju organizirao u Maloj dvorani. Barem 50% ljudi nije moglo ući na tribine jer nije bilo mjesta. Koliko broj roditelja, braće i sestara nije vidio najveći životni uspjeh svoje kćeri, sestre ili brata? Koliko ljudi nije svjedočilo uspjehu svojih prijatelja? Koliko roditelja je ostalo uskraćeno za prelijep trenutak ponosa zbog kojeg su neki godinama možda i gladovali, da bi školovali dijete i doživjeli ovaj dan?! Moji roditelji nisu doživjeli ovaj dan. Mene nema tko gledati i zato mi nije žao ni što nisam bio na promociji kao ni što nisam bio ni u publici. Vratio sam se kući ponovno s osjećajem da smo prevareni, opljačkani i poniženi, svi mi studenti.

HVALA Univerzitetu u Tuzli u ime svih nas koji ćemo se s gorčinom sjećati ovih dana. I posebno HVALA Uniji studenata koja služi isključivo i jedino zato da njeni članovi podižu svoj ego, na isti način na koji to rade rektor Enver Halilović i dekanica filozofskog fakulteta Nihada Delibegović Džanić. Oni svi ne postoje zbog studenata, već zbog samih sebe, a nas pokušavaju postaviti u situaciju da postojimo zbog njih.

I na kraju, iskreno hvala, bez sarkazma, mojim profesorima koji su svojim korektnim odnosom i trudom učinili ovo studiranje izdrživim i mogućim. Da su se i oni ponašali kao birokracija i uprava, ispisivalo bi se masovno još u prvom semestru. Jedino moralno zadovoljstvo u svemu ovome jest stečeno znanje.

P.S. Zbog nedovoljnog broja studenata II. ciklus otkazan je na historiji i u Univerzitetu u Sarajevu. Svima nama koji bismo se htjeli dalje školovati preostaje jedino Univerzitet Džemal Bijedić u Mostaru na kome je konkurs za upise na II. ciklus otvoren do 15.12. Naravno, i dalje postoji opcija da se i tamo ponovi ista stvar kao i u Tuzli i Sarajevu; nedovoljan broj studenata; pa da svaki Univerzitet ima po nekoliko kandidata, a ni jedan nema dovoljno.

(Dino Šakanović, Prometej.ba)

Instalirajte našu Android aplikaciju i brzo i jednostavno pratite nove konkurse za stipendije i poslove. Pratite nas i na društvenim mrežama Facebook, Twitter i Instagram. Sve informacijte čitajte i na našem Viber chatu.

Imate pitanje u vezi studija? Prijavite se i diskutujte sa više od 22.700 registrovanih članova. Člansto na portalu donosi vam i mogućnost besplatnog korištenja naše Skriptarnice.