Vrijeme pozorišne metafore još nije prošlo

"Definicija uspjeha uopšte za življenje jeste biti sretan sa samim sobom, prije svega, mirno leći u postelju, znati da nikome niste nanijeli nepravdu, niti zlo, bar ne namjerno, pokušati dati dobro svima i svemu oko sebe, nekako smatram da je to i dužnost čovjeka, bez obzira kakvu informaciju i kakvu atmosferu šalje vrijeme u kojem mi sada živimo" , riječi su žene, majke, glumice, Zeničanke i prije svega veoma tolerantne persone uopće, koja je evo nakon više od tri godine, koliko ja znam za nju, uz dužno poštovanje, zaslužila svojim izjavama krasiti sve dostupne stranice i printove. Vratila bih film u prošle dane, početak mog srednjoškolskog obrazovanja i predstavu Gluha svadba, te moje oduševljenje prilikom upoznavanja jedinstvene Sabine Kulenović.

31.10.2018.

Naše ćaskanje proizišlo iz volje za motivacijom mladih talenata, oslonilo se i na poučnu stranu ovog intervjua, završivši na jednoj uzbudljivoj ispovijesti. Na mene, kao mladu i zainteresiranu osobu, ostavilo je veliki utjecaj i poticaj na razmišljanje o stepenu svoje zrelosti. Kad je u pitanju ovakva sagovornica, odlučila sam prepustiti se njenim riječima i čitaoce provesti pomno kroz ovu našu zajedničku priču koja u sebi nosi preplitanje različitih emocija i razmišljanja.

Razgovarala: Irma Ahmetspahić, STUDOMAT.ba

Gospođa Sabina Kulenović, najlakše i najljepše će nas uvesti u tok, govoreći upravo sama o sebi, paralelno i o Bosanskom narodnom pozorištu u Zenici. Ono zasigurno talasa u svojim vodama neku priču inspirativnog karaktera i jedinstvenog traga koji ostavlja na svakog ponaosob od svojih profesionalnih glumaca i glumica.

Kad dođoh u pozorište, s nekih svojih desetak godina na tadašnju Dječiju scenu Bosanskog narodnog pozorišta u Zenici, vodio ga je pokojni Slobodan Stojanović. Bio je to, moram pomenuti jedan topao čovjek, pun ljubavi ne samo prema pozorištu već i prema ljudima oko njega, što je i mene primamilo da ostanem u BNP. Onda ima jedna privilegija u mom poslu, svaki put kad radite neku predstavu, stvarate neki nov svijet, novu čaroliju, novu priču i publika ima jednu lijepu sliku pred svojim očima, ne samo vizuelnu, već sva čula mogu da uživaju, imaju jedan živi film pred sobom. Zar to nije zadovoljstvo, vidjeti kako ljudi uživo stvaraju filmove pred vama? BNP, tu sam ja, huh, još iz prošlog vijeka i uđoh u novi vijek u istom pozorištu. Januara, 1991. zaposlila sam se kao profesionalna glumica. Pozorište nekad i sad je razlika kao i stvari koje su oko nas, dakle komunikacija između ljudi nekad i sad je potpuno različita, pa i pozorište mijenja svoju formu. Naravno ne bi ni valjalo da sve ostane na ukusu nekih 80-ih, sve se mijenja i sve počinje da biva, hah pomalo i nehumanije no što je bivalo prije, onako kako ja vidim stvari.

S kratkim osvrtom na slatke uspomene, pozabavite nas i trenutnim obavezama, onime što se iziskuje od Vas kao pozorišne radnice?

Život pozorišnog  radnika/ce… Kao i život svakog radnika/ce. Dakle imate odgovornost prema svom poslu, s tim što kad radite predstavu, uvijek ste nekako u tom filmu, bez obzira što obavljate i ostale životom nametnute obaveze, sve od onih banalnih. Pomalo ste opsjednuti, dok radite predstavu, time šta Vaš čovjek, žena, osoba, uloga, radi u predstavi, kakav je njen početak života, njena sredina, njen kraj. I govorim u ženskom licu jer ja obično ženske likove glumim, je li haha. Kad se radi predstava, doista je naporno jer morate imate veliku koncentraciju, umjeti držati sve konce tuđeg života u svojim rukama a da istovremeno čuvate i svoj život.

Neizbježno je da na čovjeka općenito, uvijek nešto ostavlja specifičan trag tijekom jednog životnog perioda, tako i u radnom odnosu. Čini mi se da je u pozorišnom radu to poprilično živahnije, dramatičnije, u svakom slučaju istaknutije no inače.

Osjetite li Vi, Sabina, neku posebnu predstavu za Vas, nešto što se afirmativno može nazvati revolucionarnim za Vaš život, što Vi, onako za svoj duh, dušu, arhe, izdvajate?

Naravno, svaka predstava je priča za sebe, ali uvijek postoje one koje su u određenom trenutku, iz određenih  razloga nekako prirasle srcu, ili je to do specifičnosti  rada na predstavi, ili su životne okolnosti bile takve, uglavnom, jedna od takvih predstava je meni „Omer i Merima“, kada je riječ o profesionalnom dijelu pozorišnog rada. To je moja druga profesionalna predstava, glavna uloga, pa je onako čovjeku malo milo, je li, dobijete šansu kao mlada osoba da uradite jedan od likova koji je jako bitan na našem pozorišnog backgroundu i u bh. istoriji naravno.

Zamolit ću Vas da nas približite onome što je i Vas privuklo na izdvajanje upravo te predstave.

Rađena  je u režiji rahmetli, cijenjenog Sulejmana Kupusovića. Onako lijep i lagan za suradnju, učinio je moj prvi susret s glavnom ulogom veoma laganim. Saradnju sam imala također s jednim prekrasnim, nažalost isto rahmetli glumcem, Elvedinom Avdićem. Još jedna koju moram pomenuti, tad u to vrijeme nova stvar u pozorištu je „Bubamara predstava“, gdje pet ljudi, uz pomoć boja i crteža, izražava svoja trenutna emotivna stanja. Iza sebe imam sigurno stotinjak, ako ne i više urađenih predstava, tako da doista nemogu samo jednu tačno da izdvojim. Ovo su neke koje sam, eto, sad u ovim kasnim satima izdvojila, dok mi ćaskamo i što je dokaz da su mi sigurno posebne.

Nikada se ni u jednom gradu, ulici, tržnom centru, pijaci, školi, autobusnoj stanici, nije toliko pričalo o nekom kulturnom događaju kao o njoj. Predstava Moja fabrika, na neki sjajan način oslikava Zenicu, ispravite me ako griješim. Predstavljana na različitim područjima naše, kao i van granica naše države, donijela je samo najpozitivnije kritike. U režiji izvanrednog Selvedina Avdića, koji je nepretenciozno napisao knjigu, na Festivalu bh. drame, osvojila je čak sedam nagrada. Ovom prilikom, okoristit ću se riječima jednog od glumaca iste, cijenjenog gospodina Nusmira Muharemovića, koje kažu da je ova predstava na neki način intimna ispovijest ekipe koja je radila na realizaciiji predstave. Zašto? Fabrika na periferiji grada, rasla je i uzdizala se s rastom bivše ujedinjene države, te se smanjivala njenim raspadom, bez obzira na to koliko su sve generacije smatrale da je sve krhko i prolazno izuzev Fabrike. Naše fabrike. Naših ulica. Našeg grada.

Reakcije kolega Narodnog pozorišta u Sarajevu, na čijim je daskama također predstavljana?

Jedna od kultnih predstava našeg pozorišta, tim prije što ona oslikava jedno stanje Zenice. Od njenog rađanja, postanka, svi podaci su tu, faktografski utemeljeni i to je zapravo tzv. privatna monografija Selvedina Avdića, našeg Zeničanina. Kako je on osjetio, vidio Zenicu, plus neki od emotivnih stavova nekih drugih glumaca, privatnih priča, sve je to sastavljeno u Fabriku. Bilo bi šteta da cijela BiH, a pogotovo Zenica, ne vidi tu predstavu. Nekom će probuditi lijepe emocije, sjećanja, nekog će iznenaditi, ima tu nekih podataka s kojima smo se i mi prvi put susreli. Ima jedna Sabaha Čolaković, jedna hrabra žena koja je u Drugom svjetskom ratu radila za Zenicu, kao i za otpor protiv fašizma nešto što morate zaista pogledati na predstavi.

Što se tiče reakcije svih ljudi, ne samo kolega iz Narodnog pozorišta u Sarajevu, bila je sjajna, gdje god smo otišli, bila to Makedonija, Srbija itd. Svi imaju neku svoju željezaru, sve su to radnička mjesta, svi mogu da prepoznaju radničke priče koje su u principu svuda iste, diljem svijeta, pa se ova predstava ne mora nužno vezati za prostore bivše nam domovine. Ona može i u Dublin da ode, i u Južnu Ameriku, svuda će se prepoznati duh radnika.

Duh radnika… I dalje odzvanja u mojoj glavi. S pozadinom značenja tog izraza, opišite nam koliko je to teško trajati u glumačkoj karijeri, biti iznova i iznova interesantan publici?

Trajanje u glumačkim vodama je kao i u životu, sve se zadržava po nekim amplitudama, nekad ste malo dolje,  nekad malo gore. Koliko ste interesantni, zavisi i koja već publika dolazi da gleda. Nekad mladi, nekad stari. Nekad oboje. Sve su to prednosti i nedostaci glumačkog poziva.

Ah, treba se uvijek truditi sagledati stvari oko sebe i da pokušaš da prepoznaš ljude, pa onda ljudi vjerojatno čim sami sebe vide s druge strane, na pozornici, bivaš im zanimljiv.

Talenat je samo podloga za uspjeh. I onaj raskošan i onaj manje vidljiv. Stariji su iskusniji, kažu. I jesu. Njihova borba i umijeće ogledaju se u godinama iza njih. Zatim se smijene, nekom novom nadom, novim talentom, novim mladićem ili djevojkom.

Na koji način se smjenjuju mladi i stariji glumci, zaslužene penzije, na sceni pozorišta?

Što se tiče moje kuće a i svih ostalih kuća, BNP a i druga pozorišta, su spremni da prihvate rad i talenat mladih glumaca, eh sad da li oni mogu zasnovati radni odnos, nije pitanje atmosfere u pozorištu jer ono doista njeguje mlade ljude i jako je otvoreno za sve sadržaje kao i za rad mladih ljudi. Samo je pitanje nekih drugih okolnosti koje se zovu finansije npr. povremeni angažmani su također dobrodošli u svim pozorišnim kućama. I zvanično, jedini je način da neko ode u penziju, kako bi na njeogovo mjesto pristigao neko novi.

A konkretno BNP, ima li na kome opstati nakon upečatljivih glumica i glumaca poput Vas?

Svaka radna organizacija i svaki aspekt života, ne umire onog trenutka kada odu neki stariji i iskusniji. Dakle uvijek se novi ljudi rađaju, uvijek će biti nekih novih glumaca, nekih novih estetika, uvijek će biti novih čistača ulica, novih doktora, ne moramo se brinuti uopće. Ništa nije zapečaćeno, pogotovo pozorišna umjetnost je jako lepršava. Sve je na principu jedne impresije i promišljanja koje ste vi imali u tom trenutku gledanja predstave, pa ponekad i teško ostane u sjećanju čak.

Jeste li Vi doveli u pitanje svoju profesiju i pomišljali na famozni drugi poziv? Što Vas je spriječilo u promjeni dužnosti?

Hm, ponekad čovjeku naumpadne da bi bilo zanimljivo baviti se nekim novim pozivom. Meni lično što bi zanimalo jesu psihologija, neka psihijatrija, opet istraživačkog tipa, jer jedan dio moje profesije mora da zna da promatra i da gleda kao ova dva iznad navedena zanimanja. U istome su me spriječile životne okolnosti, to što mi se sviđa moj poziv i na trećem mjestu vjerojatno nedostatak vremena, pa i može biti lijenost.

Koja je to harizma i koji tip osobina su oni ključni kada je u pitanju jedna potpuna ličnost pozorišne glumice?

Osobine koje treba da krase ne samo pozorišnu glumicu već i sve ljude je tolerancija, naučiti konačno razgovarati, da se međusobno slušamo, da ne razgovaramo samo u monolozima, u jednom prividu razgovora i da budemo svjesni da šta god mi činili, kako činili da je razgovor jedino oružje koje ljudi međusobno imaju. Mislim da je to za svaku ličnost potrebno, za pozorišnog umjetnika/cu posebno jer on/ona mora imati empatiju, jer ne može proizvesti nešto ako ne razumije šta se dešava sa drugim ljudima.

Ono što uvijek kažem, jeste da nikad nije greška poslušati savjet starijeg, poslušati savjet općenito, koji se doima korisnim. A kako drugačije pronaći svrhu i korisnost nego li poslušati koju pametnu od strane onih koji zasigurno imaju obimnije priče i zvučnije savjete. Za nas u usponu, formiranju svakog sljedećeg, izuzetno bitnog koraka, treba se zasnivati na razgovoru, razmjeni iskustva, ležernoj kafici punoj entuzijastične priče i motivacije. Danas imaš šansu nešto promijeniti, a svako novo danas  oformit će tvoj život. Ubijeđena sam da riječi gđe. Sabine nose samo korisnu i pozitivnu poruku.

Kažu, ako ima dovoljno volje, čovjek može sve da postigne. Mladi ljudi, pokušajte probuditi neku volju i snagu u vama jer vi ste ta snaga zapravo. Vi imate svjež mozak, pripremljen za nove stvari. Ono za šta meni treba na mobitelu da skontam deset je dana, vama manje od par minuta, vi to znate. Prema tome, učite, saznajite, samo to može vam donijeti bolji život. I nemojte zaboraviti da su poštenje, dobrota, pristojnost, odgojenost, stvari na kojima se temelji civilizacija, jer ove trenutno moderne stvari mogu samo da uruše sve ovo što je dosad stvoreno, pa nam pričuvajte ovu zemlju i za vas i za neke buduće generacije koje dolaze. Razgovarajte i budite nesebično tolerantni jedni prema drugima.

To zasigurno nije samo glumački savjet!

(Irma Ahmetspahić / STUDOMAT.ba)


Sviđa ti se objava? Podijeli je sa prijateljima!

Irma Ahmetspahić
Studentica prve godine prvog ciklusa studija na Fakultetu političkih nauka UNSA, odsjek žurnalistika. Ni manje ni više. Uživam u svijetu medija. Pisanju. Slobodi. Volim košarku, kafu i crnu boju. Uvijek imam olovku i papir.