fbpx

Upoznajte umjetnicu Selmu Selman, osnivačicu fondacije koja stipendira romske djevojčice

Selma je umjetnica i osnivačica Fondacije "Marš u školu" kroz koju stipendira romske djevojčice i pomaže im da kroz obrazovanje postanu samostalne i samosvjesne žene.


Selma Selman / Foto: Interview.ba
Selma Selman / Foto: Interview.ba

Automobili s otpada iz kojih vadi zlato od kog pravi sjekiru, platna visine osam metara, slike-poruke na metalu, angažovani video u kom otkupljuje sebe od svog oca… su samo dio umjetničkih radova Selme Selman, bosanskohercegovačke i američke umjetnice romskog porijekla.

Ova umjetnica je Akademiju završila u Banjaluci, potom školovanje nastavila Budimpešti i na Syracuse univerzitetu u New Yorku gdje je završila umjetnost i performans kaže da u svojim radovima istražuje da li određeni predmeti imaju vrijednost i provocira na promjene mišljenja.

Selman je i osnivačica Fondacije Marš u školu kroz koju stipendira romske djevojčice i pomaže im da kroz obrazovanje postanu samostalne i samosvjesne žene. Fondaciju finansira sama tako što 50 posto prihoda od prodaje njenih radova usmjerava za te namjene.

Razgovarala: Rubina Čengić za Interview.ba

Kako bi ljudima koji je neće moći vidjeti predstavili svoju izložbu?

– Biće izloženi moji radovi nastali tokom posljednjih godinu dana, a to su slike na metalu, to su moji dnevnici, slike mene, moje porodice, prijatelje, a imam i veliku instalaciju s autima iz kojih vadim zlato od kog pravim sjekiru – to je performans i treći rad koji je najintimniji i proces svih ovih radova, a to su velika platna koja sam radila tako što sam bijelo slikarsko platno stavljala u kombi ili u avliju gdje bi onda tata, brat ili drugi iz mahale ostavljali metal i sekundarne sirovine koje bi skupili – to bih zamotala i nakon nekoliko mjeseci bi dobila sliku koja je otisak ili pečat tih materijala.

Ima li izložba neku poruku?

– Ne težim da pošaljem poruku, nego da uradim ono što smatram da je ispravno i tu rizikujem jer istražujem da li to i za druge ima potencijal koji ja vidim. Ono što radim s ovom izložbom jeste transformacija vrijednosti objekta koji ima svoju fizičku i objektivnu i subjektivnu vrijednost. U ovom radu moja porodica i familija i svi iz sela iz kog dolazim imaju veliku ulogu i željela sam da, posebno u Sarajevu, oni budu prisutni. Meni je cijela moja mahala pomogla da uradim svoje radove, mi smo to uradili kolektivno i ja želim da kroz taj metal i posao koji radimo oni budu prihvatljivi u društvu kao što je i ovaj metal prihvaćen.

Možete li malo predstaviti i svoju fondaciju?

– Fondacija „Marš u školu“ sada radi s 12 djevojčica i tri dječaka. Podržavam ih tako što mjesečno dobiju stipendiju i taj novac im pomaže da kupe osnovne stvari za život, a uz to ih mentorišem, ja sam njima rol-model, i ne samo njima, nego svim djevojčicama u mahali, pa i neromskim djevojčicama i mislim da je bolje da sam im ja rol-model nego Kim Kardašian. Sada se finansiramo kroz donacije i od prodaje mojih radova od čega 50 posto ide u Fondaciju.

Šta prepoznajete kao najveći izazov pred novim generacijama, gdje treba najviše raditi, na šta ukazivati?

– Pa obrazovanje je prvi prioritete jer donosi samostalnost. Mi živimo u patrijarhalnom svijetu, ali je bitno da žene budu sposobne da se brinu o sebi, da mogu same donositi odluke. Sve ostalo što život nosi – one će same moći riješiti. To želim i s ovom Fondacijom – da djevojčice postanu samostalne, moćne žene.

Koja je to promjena koju želite postići?

– Mijenjanje svijesti, više razumijevanja među ljudima, podrške, solidarnosti, da što više djevojčica ide u školu i da postaju samostalne žene. To mi je bitno u mom aktivističkom radu, ali mi je bitno da izlažem u velikim centrima i institucijama da mogu da pričam o tome.

Hoće li ta samostalnost doći sama po sebi s obrazovanjem ili će se žene i dalje morati boriti?

– Mi moramo educirati i muškarce i zato moja Fondacija radi i s tri dječaka jer koliko god educirali i osnaživali žene, pomagali im da završe fakultet – treba osvijestiti muškarce i dječake, tek tako možemo dobiti ravnopravnost.

Vi ste sebe otkupili od svog oca?

– To je jedan moj rad od prije nekoliko godina, završni rad s mastera u Njujorku. Radila sam na tome dugo jer sam bila pot teretom patrijarhata i očekivanja da se moraš udati rano da bi rodila zdravu djecu. Stalno sam bila pod tim pritiskom, roditelji su me pitali kada ću se udati jer su sve sestre i sve cure iz mahale udate i samo sam ja ostala stara cura, a ja sam željela da im dokažem da mogu biti samostalna i da mogu sama brinuti o sebi, a simbolično da ja mogu dati novac koji bi njima dao moj potencijalni muž. Rad je bio simboličan jer su moji roditelji moderni i nemaju ideje o prodaji kćeri ili problem s mojom samostalnošću.

Otkud u Americi?

– 2014 sam dobila nagradi „Zvono“, bila sam tada jako mlada i to mi je mnogo značilo da počnem vjerovati u svoj rad. Otišla sam u Njujork i tamo sam shvatila koliko je ta nagrada bitna, ali posebno za mlade umjetnike, koliko mladom čovjeku treba priznanje da je dobar da bi počeo da radi na sebi. Nakon tog iskustva sam aplicirala za stipendiju za master u Njemačkoj i na par univerziteta u Americi i u njemačkoj su me odbili,a u Americi su prihvatili moju aplikaciju, dobila sam stipendiju.

Izlažete širom svijeta, vrlo ste tražena umjetnica…

– Ne znam, to izlaganja u velikim institucijama radim već desetak godina i to je moja egzistencija, od toga živim, ali sam najsrećnija u svojoj mahali dok pijem kafu s mamom i u svom studiju. Sve oko toga mi je sekundarno, najvažniji mi je rad i promjena koju on može da donese.

Šta vas pitaju u tim prilikama?

– Nema nekih velikih pitanja. Ljudi osjete ovo što ja radim i mislim da vole moju umjetnost. Kada sam prvi put izlagala moji radovi su bili konceptualno zanimljivi, ali sam zaostajala s formom, nisam imala opremu i tehniku koju oni u Americi imaju, pa sam, kada sam otišla tamo, rentala kamere, svjetla i stalno sam radila, ali sam imala i najveću podršku na Univerzitetu, radila sam video-radove i slikala. Jedan od mojih radova iz tog doba je „Haram“ u kom kritikujem religiju generalno jer definiše ženu kao grešnicu. Iz tog doba je i taj rad I will by my freedom. Radila sam dosta i u kontekstu kvantne fizike, mnogo sam istraživala.

Smeta li vam što vas ljudi u velikom broj slučajeva prepoznaju kao Romkinju ili romsku umjetnicu?

– To je zato što je mnogo ljudi neobrazovano i površno. Nikog ne krivim za to, nije mi ni žao, nemam osjećaj prema tome, u svom predstavljanju kažem da nisam romska umjetnica jer romska umjetnost ne postoji, ona je u procesu, a ja sebe ne želim definisati u tu kategoriju, ne želim da budem u kutiji i pod stigmom, nego imam potrebu za radom i to mi je najvažnije.

Da li vaš rad, i umjetnički i aktivistički razbija stereotipnu sliku o Romima kao ljudima s margine društva, neobrazovane, obespravljene… koje oslikava „zlatan zub i tambura“?

– O sebi ne razmišljam kao o Romkinji, ne razmišljam o svojim roditeljima kao o Romima ili o vama u tom kontekstu, vjerujem da svi ljudi imaju više identiteta i da smo svi intelektualci, manje ili više. Moj rad, direktno ili indirektno, utiče na ljude, ja sam u to krenula intuitivno jer kada napravim rad – ljudi to osjete. Vjerujem da moj rad utiče na promjene i samo moje postojanje, aktivizam, fondacija, moj trud, sve što radim s mladima, s romskim djevojčicama mi je bitno kao sredstvo promjene, razbijanja stigma i stereotipa, da ljudi shvate koliko je to nebitno, koliko je to u stvari proizvod ljenosti, gluposti i površnosti.

Događaj u okviru kog se u Sarajevu odvija vaša izložba zove se Novi odgovor romske zajednice – je li to što vi radite taj odgovor, ta nova slika rada Roma ili novo razumijevanje?

– Romi nisu primjećivani. U posljednje vrijeme se situacija popravlja, ali treba još mnogo rada da bi postali ravnopravni. Evo sada smo imali krizu s koronavirusom i da smo imali vakcina mnogo – ko bi ih prvi dobio? Da li bi Romi mali prednost ili bijeli ljudi, da li bi bili ravnopravni? Isto tako za vrijeme rata u Bihaću, koji je bio pod opsadom tri godine, nije bilo hrane i kada bi došla humanitarna pomoć Romi su dobivali hranu za pse – zar to nije diskriminacija u diskriminaciji?

Koja pitanja želite da otvorite ili koje ideje da nametnete svojim radom?

– Voljela bih da ljudi dođu s idejama i pitanjima, a ja otvaram mogućnost da se preispita neka ideja, misao, da se prekreira nešto, da ljudi razmišljaju… Ja sve napravim i dam, a onda to nastavlja da živi u ljudima.

Kako bi ste opisali svoj rad? Veliki formati?

– Nisu sve veliki formati, ali mnogi kažu da su moji radovi muškobanjasti iako ja sebe nikada nisam definisala kao feministkinju. Meni je bitna kombinacija muškog i ženskog. Imam neke dosta nježne radove, ali i neke koji djeluju tvrđe, muški, kao crno i bijelo, ali sve su to moji radovi.

A zašto metal?

– Metal je svuda oko nas, univerzalan je, spaja nas, imamo željezo u sebi, u telefonima i kašikama… Mislim da ima veliki potencijal, nema života bez željeza u krvi. Kažu mi sada i da je poskupjelo na berzi. Voljela bih da ljudi dođu i vide izložbu, da dođu mlađe generacije da vide i da vide da se nešto može uraditi kroz dobru pripremu i plan.

Dio izložbe je, kao ste rekli, vaš dnevnik s parolama i porukama?

– To su pisma koja pišem Omeru, a pišem i knjigu, pa je to kao autobiografija kroz pisma za Omera koji zapravo ne postoji, stalno ga tražim, a ta moja potraga se prožima kroz moj dnevnik, poeziju, slile…

Kakav Omer treba biti?

– Ne znam da li on postoji.

Jesu li žene u umjetnosti ravnopravne?

– Uvijek moraju raditi mnogo više. Neke imaju privilegiju i postale su slavne i poznate, uticajne, ali većina nema i potrebno je mnogo borbe, tri puta veća borba, a ako pripadate nekoj od manjina – onda je još gore, uvijek neka borba. Lično bih voljela da se više solidarišemo i poštujemo, ali toga je sve manje.

Koliko je za vas važno da ste iz Bosne i Hercegovine – neko je rekao da je ovo bio zadnji trenutak da budete predstavljeni kao bh-umjetnica jer vas traže iz cijelog svijeta?

– Na Wikipediji piše da sam bosanskohercegovačka i američka umjetnica romskog porijekla i to mi se baš sviđa. Ne naglašavam, ali i ne krijem da sam iz Bosne, nemam problem sa svojim identitetom, mogu biti apsolutno sve. Nemam potrebu ili konotaciju da sam iz Bosne, da sam Romkinja… Ja sam ljudsko biće, žena… Umjetnica. Umjetnost mi je najbitnija i živim umjetnost i često razmišljam šta bi se desilo sa mnom da nisam umjetnica, kako bih disala. To mi je bitnije od hrane, to sam shvatila baš rano, jako rano i želim da živim u skladu s tim.

Hoćete li još negdje ponoviti performans s automobilima i kako uopšte nabavljate automobile?

– Automobile nabavlja tata, a vidjećemo za dalje. Vjerovatno na Dokumenti dogodine, ali sada idem u Beč, Amsterdam i to me baš raduje.


Sviđa ti se objava? Podijeli je sa prijateljima!