Upoznajte najboljeg profesora u BiH – Vedrana Zubića

Školu ne čine samo zidovi ove Gimnazije Dobrinja. Svijet nije samo Dobrinja, Sarajevo, Bosna i Hercegovina. Svakog jutra moj glavni zadatak je da zidove učinim nevidljivim, da izbrišem granice i da ove mlade ljude odvedem u svijet. Profesor mora uraditi sve da prenese znanje, da čas nije monoton i dosadan, da učenici ne žele da mu pobjegnu s časa, odnosno da jedva čekaju kad će biti taj čas, prof. Vedran Zubić.

15.11.2018.

Razgovarao: Nidal Čaušević, STUDOMAT.ba

Uobičajan dan profesora Vedrana Zubića počinje časom geografije u Gimnaziji Dobrinja. U  današnjem  članku imat ćete priliku da pročitate veoma interesantna pitanja i odgovore vezene za obrazovanje, život i mnoge interesantne i zanimljive priče  prof. Vedrana Zubića.

Velika mi je čast i zadovoljstvo što sam imao priliku poznavati i učiti od ovog profesora, prvenstveno jednog velikog čovjeka koji je zahvaljujući svom radu i angažmanu na polju obrazovanja dobio i titulu najboljeg  profesora.

Također veoma sam počastvovan i zahvalan vam na tome što ste se odazvali mom pozivu i nadam se da ćemo ovim intervjuom probuditi kod mladih ljudi svijest o tome koliko je važno obrazovanje u društvu,  kako i na koji način da se mladi educiraju i postepeno pripremaju za tržište rada.

Profesore, dobar dan i dobro nam došli.

Dobar dan i Vama. Hvala na pozivu i mogućnosti da profesori nekad nešto kažu.

U samom uvodnom dijelu ovog članka, sve naše čitatelje smo već uveli u našu temu današnjeg intervjua. Zanima me vaše mišljenje o obrazovanju, da li je ono dovoljno korisno za naše učenike/studente? Da li biste nešto promijenili na tom polju?

Obrazovanje nije statična kategorija. Uvijek su nužne promjene. Danas kada smo podložni brzim informacijama možda je najveća uloga obrazovanja da kontroliše i usmjerava informacije. Konačan cilj je moralno odgojeno, naučno obrazovano i za život sposobno dijete. Treba pronaći balans između dualnog obrazovanja i potreba privrede te odgoja i moralnih vrijednosti. Ne valja ako škola postoji radi ocjena, ali nije dobro ni ako samo učimo djecu da čuvaju bake po Njemačkoj.

Vi ste profesor u Gimnaziji Dobrinja, svakodnevno ste u učionicama i promatrate i gledate mlade ljudi, buduće intelektualce. Da li ste primijetili kod njih interesiranje vezano za nauku ili učenje, da li si svi prepoznali tu važnost?

Teško djeca mogu sama shvatiti značaj nauke. Njih treba zainteresirati radom nastavnika. Realno, svi koji smo išli u školu nismo znali razlog. Jednostavno smo morali ići u školu. Bit priče je motiv, a u moderno doba materijalna sredstva. Ako dijete uči, završi školu i fakultet pa bude “nagrađeno” dobrom platom to je ok. Ali naše društvo nije takvo. Djeca ne vide svrhu. Diplome su izgubile na značaju. Napravili smo hiperinflaciju diploma, a u društvu ekonomski bolje prolaze političari nego inženjeri i profesori. I nije čudno što djeca vise gledaju da se uključe u stranku, nego da završe fakultet i nauče.

Možete li nam nešto više reći za naše čitatelje zašto ste baš vi odabrani i počašćeni da nosite titulu najboljeg profesora u BiH?

Nemam pojma. Djeca iz BiH su gledali snimke nekih časova i glasali. Ispalo je tako. Vjerujem da se sve kolege trude da svako na svoj način prenosi znanje. Laskava je ovo titula. Ne postoji ljepša i draža od nje. Ali uvijek govorim da sam ja eksponent rada vrhunskih profesora ove škole od kojih sam učio ovaj posao. Jedno je znati nauku, a drugo prenositi znanje. Vječno sam zahvalan profesoricama Subhiji, Maidi, Medihi, Azri, Senaidi, Sanji te profama Vladi, Rasimu, Seadu, Ibri itd. koji su “napravili” ovo od mene. Svakako sve to ne bi bilo moguće bez sjajne djece i divne geografije.

Da li biste nam mogli opisati jedan vaš radni dan, s obzirom na to da znamo koliko je posao profesora odgovoran, jer ste možda baš vi uzor nekom od učenika?

Probudim se relativno rano jer imam dvije mace. Radni dan je relativno kratak. Profe u školi rade cca 5-6 sati. Ali moramo raditi druge, mnogo dosadnije stvari, papirologija i slično. Ja bih održao 10 časova samo da ne moram sjediti na sjednici i pisati zapisnik. Meni je rad s djecom zabava. Na svakom času se makar pet puta nasmijem, opustim, razgovaram s djecom. Pa nema ništa ljepše. Kažu psiholozi da se kroz praksu i humor najlakše uči. Tačno je da su profesori ponekad uzor. Nevjerojatno je koliko djeca počnu oponašati vas nakon godina predavanja. Često za neke kažem da su “mali Vedran”, posebno kad sam razrednik. Zbog svega moramo i paziti na sve to, ne smijemo izigrati dječije povjerenje. Nekad mi nešto kažu što i roditeljima prešute. Izuzetno je ovo odgovoran posao i ne svodi se samo na reprodukciju znanja iz neke nauke.

Kako je došlo do te ljubavi prema vašem poslu s obzirom na to da ste profesor geografije?

Moji roditelji su profesori geografije. Odrastao sam uz globus. Odatle ljubav prema nauci. Ali nisam mislio da ću raditi u školi. Ali kad sam probao, vidio sam da je to super. Nije neka zarada, ali sam uživao. Vezao sam se za školu i djecu. Dio su mene. Svaki put plačem kad generacija ode, a kada sam razrednik ne bude mi dobro. Taj zadnji čas, taj oproštaj, e to je čista emocija. Djeca će vam reći uvijek da se sjećaju prvog i zadnjeg časa. Na prvom se smiju, a nakon četiri godine plaču. Pojest će me ova emocija…

Kakav  to pristup imate prema svojim učenicima i nastavi, s obzirom kada se spomene vaše ime svi kažu da imate neke inovacije kada je u pitanju odvijanje časa geografije, a samim tim imao  sam i priliku slušati vaše časove, a napomenuo bih i posebnu vrstu testova, možete li nam nešto više reći o tome?

Ma ja radim kako radim. Da držim “normalne” časove to ne bih bio ja. Jednostavno bih se izgubio u tome. Kada bi djeca samo sjedila i ćutala ja bih zaspao na času. Volim tempo, zabavu, volim prenositi lekciju kao da je utakmica. Bez praznog hoda sa puno komparacija. Ako treba i viceva. Pa nema osobe koja zaboravi kretanje Mjeseca kada vrtim učenike u razredu. Geografija je takva. Nudi vam mogućnost korelacije s drugim naukama, ali i s kulturom, sportom, umjetnošću itd. Testovi? (Haha). Pa bude tu svega. Vjerojatno se svi sjete pitanja tipa “zašto je u Australiji Deda Mraz u bikiniju?” ili “kada vam treba kišobran u nekim gradovima?”. Djeca vole i kviz pitanja, a ponekad test bude i ukrštenica. Mislim da bi me nekada “ubili” zbog testova. Jednom su tražili da smanjim test. Bilo im mnogo pitanja, a ja nakon toga smanjim font slova s 14 na 12. Bilo je smijeha.

Kažu da učenici i profesori nemaju nešto baš prihvatljiv odnos, kako ste vi uspjeli razviti takav odnos sa učenicima da vas oni smatraju prijateljem i ne oslovljavaju sa profesore već sa profa ili nadimkom Veca?

Ma ja djecu volim. Ne možeš u ovom poslu biti profesionalac. Mi ne proizvodimo namještaj nego radimo sa ljudima u osjetljivom periodu. Moj odnos sa djecom je takav. Moramo biti prijatelji. Naravno ne idemo skupa na kafu nego imamo povjerenje. Zato me i slušaju. Svi me zovu profa. Ta titula je meni nadimak. I ništa vise. Ja se trudim da ih naučim. Kako znam i umijem. Mislim da me međusobno zovu Veca. OK. Sa učenicima morate pričati tako da se sjetite da ste i vi bili dijete i da se niste rodili kao profesor. Oni vole kad s njima razgovarate na jednakim osnovama. Djeca cijene iskrenost, a džaba sva nauka ako me nakon obrazovanja ne pozdrave i ne zagrle. To je važnija stvar od svih lekcija.

Po kojim šalama učenicima ostaju u sjećanju neki geografski pojmovi, možete li nam navesti neki primjer?

Ajoj. Svega i svačega. Ima tu raznih stvari. Šala je puno. Iz života. Ali se uvijek sjetim odgovora učenika od kojeg nisam sebi mogao doći od smijeha. Na moje pitanje “ko je prvi oplovio Svijet?” jedan učenik je odgovorio “Adam i Eva”. Naravno treba reći Magelan. Nakon što sam konstatirao da mi nije jasno on je rekao “pa pitali ste ko je prvi oplodio Svijet?”. Smijao sam se i kad je cijeli razred pisao kada sam rekao da se vjetar zove “aparat za sušenje kose” i da niko nije napisao “fen”.  Teško je ovako. Morate biti na času i slušati kontekst, jer samo tada možete to razumjeti.

I za sami kraj možete li nešto poručiti svim našim čitateljima portala STUDOMAT.ba?

Škola i nauka je jedino što vam ne mogu uzeti. Znanje je bit priče. Učite zbog sebe. Za život. Ocjene ćete zaboraviti. Cijenite što postoje ljudi koji žele da vas nauče i obrazuju.

I branite obrazovanje, jer je ono osnova svakog društva. Države. Naroda. Ako vam unište obrazovanje de facto su uništili i društvo u cjelini.

Sve najbolje čitateljima portala STUDOMAT.ba uz želju da im ovaj intervju ne bude dosadan.

(Nidal Čaušević/STUDOMAT.ba)


Sviđa ti se objava? Podijeli je sa prijateljima!

Nidal Čaušević
Student Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu. Svoj fokus i pažnju usmjeravam na čitanje, pisanje, novinarstvo i ekonomiju.