Upoznajte Denisa Bećirovića, uspješnog asistenta koji je za vrijeme pandemije printao vizire sa studentima

"Vizir koga su moji studenti radili je koštao 3,5 KM sa PDV-om. Rad koji su izvršili nisu naplatili. Nisu željeli. Imali smo i danas imamo samo jednu parolu: AKO JE JEDAN ŽIVOT SPASILO, VRIJEDILO JE."


Denis Bećirović / Foto: Privatni album
Denis Bećirović / Foto: Privatni album

Denis Bećirović, asistent na Mašinskom fakultetu UNTZ rođen je 30.03.1991. godine u Tuzli. Osnovnu školu završio je u Bukinju sa odličnim uspjehom. Mješovitu srednju Mašinsku školu u Tuzli završio je 2010. godine odličnim uspjehom te je proglašen učenikom generacije.

Godinu dana ranije, 2009. godine, na Prvom Festivalu rada osvajio je prvo mjesto te time zvanično postao prvak države u mašinstvu.

Nakon srednjoškolskih uspjeha upisao je Mašinski fakultet na Univerzitetu u Tuzli kojeg je završio 2015. godine te je odlikovan “Srebrenom plaketom” za ostvareni prosjek 9,21.

U januaru 2020. godine uspješno je odbranio magistarski rad na temu: “Uticaj parametara laserskog navarivanja alatnih čelika na karakteristike navarenog sloja” te time stekao titulu magistar mašinstva.

Rubrika Moja kriiila donosi pozitivne priče iz Bosne i Hercegovine i regiona. Širimo pozitivnu energiju i predstavljamo uspješne mlade ljude koji kroz svoje priče govore o tome šta njima tokom studiranja i karijere “daje kriiila” i pomaže im u njihovom “pilotiranju” kroz životne avanture.

Denis je za STUDOMAT otkrio mnogo toga o sebi, svom obrazovnom putu, radu sa studentima, ali je dao  i savjet za sve one koji završavaju srednju školu i žele upisati Mašinski fakultet UNTZ.

Foto: Privatni album
Foto: Privatni album

U nastavku pročitajte cijeli intervju sa ovim uspješnim asistentom iz Tuzle.

Zašto si se odlučio za mašinski fakultet i kako je studirati na Mašinskom fakultetu na UNTZ?

– Zahvaljujući mojoj razrednoj u srednjoj školi, Sabiri Paočić i njenom suprugu, mom profesoru, Nerminu Paočiću zavolio sam mašinsku struku. Iako sam prethodno imao sklonosti prema drugim naukama, mašinska struka je bila opcija koju su mi roditelji savjetovali. Roditelji savjetovali, a moji profesori (drugi roditelji) uspjeli približiti te na taj način načiniti mašinca od mene. Naime, u prvom mjesecu srednje škole znao sam moj pravac. Naravno, bilo je tu još profesora: Emir Teskeredžić, Faruk Šrndić, Ajka Krekić, Jusuf Odobašić, Ishak, Amir, Amira i ostali koji su zaista dali nesebičan doprinos u srednjoškolskom obrazovanju. Posebno fascinantni časovi su bili kod profesora Nacrtne geometrije Ivice Ljubišića. Čovjeka koji u rukama ima alate za crtanje, kaže Denis, a zatim dodaje:

Foto: Privatni album
Foto: Privatni album

 – Studij na Mašinskom fakultetu, iz perspektive studenta, je prije svega zanimljiv. Obiluje programima u kojima svako može da pronađe ono što mu najviše odgovara. Profesori, asistenti i nenastavno osoblje su pristupačni, željni prenosa znanja i vjerujem prije svega dobri ljudi. Fakultet je sam po sebi perspektivan, nudi mogućnosti brzog zaposlenja i naši inžinjeri su priznati svuda u svijetu. Najdraže je kad ostanu da grade Bosnu i Hercegovinu. Međutim, oni koji su odlučili ići vani iskazali su se, pokazali i dokazali kvalitete mašinskog fakulteta na UNTZ. Kao zaposlenik, mogu se pohvaliti, imam najbolji kolektiv. Mala porodica koja funkcioniše kao sat. Uz sve poteškoće, svi procesi su vođeni bez problema. Predavanja, vježbe, ispiti i ostale obaveze su izvršene na vrijeme zahvaljujući kolektivu i prvenstveno studentima koji su najvažniji član.

Studenti kojima si asistent često kažu da je tvoj pristup drugačiji od drugih asistenata. Šta je to što drugačije radiš?

 – Mislim da se nikad nisam odvojio iz studentske klupe. Još uvijek u podsvijesti imam običaj, prije nego donesem odluku, razmisliti šta bih ja kao student očekivao/želio, pa spram toga i reagujem. Vjerujem da je iskren odnos koji imam sa mojim studentima ključ uspjeha, međusobno povjerenje. Volim vrijeme provoditi sa njima, pogotovo u radu, kad pokušavam pronaći rješenje za određene postavljene nastavne probleme. Dajem im šansu da budu slobodni, iskažu svoje mišljenje. Osim toga, ono što mi je najveći uspjeh, povjerenje sa njihove strane. Nadopunjavanje i bez straha da ukažu na moje greške, a ima ih naravno. Raduje me, pun kabinet, dođu, traže savjet, pitaju, ali nerijetko samo da popričamo neobavezno…

Foto: Privatni album
Foto: Privatni album

Jedna od situacija u kojoj je BiH upoznala tvoj fakultet je i pandemija COVID-19. Ti si sa svojim stundetima izrađivao vizire. Možeš li nam reći nešto više o tome?

– Oooo da. Viziri. Zaista tema o kojoj bi se mogla knjiga napisati. U tom trenutku, nešto što je bilo najpotrebnije. Zaštititi medicinsko osoblje od nečega što je svima u svijetu bilo nepoznato. Covid-19, tad je krenuo da hara po svijetu, saamim tim je i polako zahvtao našu državu. Svaki dan novi klaster, sve više razaženih, frapantni podaci i slike iz Italije i svijeta. U tom trenutku, ljudi se povlače u kuće, ali i šta drugo? U tom trenutku okupljamo ekipu, nas 10. 22.03.2020 se probijamo do Mostara da kupimo posljednji printer za štampu PLA plastike, vraćajući se u Sarajevu kupujemo filament, posljednjih 10 kg. Od te neformalne grupe entuzijasta prerasli smo u laboratorij od državnog značaja.

Foto: Privatni album
Foto: Privatni album

 – 22.03.2020. – Odlazimo u Mostar, Sarajevo i vraćamo se kući, bez znanja roditelja i bilo koga drugog. Jedini su znali ministrica obrazovanja i nauke Fahreta Brašnjić te Komadant Mustafa Šakić

 – 23.03.2020. – Instaliramo printer, nabavljamo još 7 3D printera i do 12 sati proizvodimo prototip vizira. odmah nakon toga odlazim kod ministrice Fahrete. Nakon toga sa profesorom Zvjezdanom Karadžinom idemo put Gračanice gdje bukvalno na svoju ruku dogovaramo alat za brizganje plastike. To u prevodu znači da vizir ne bude svaka 3-4 sata nego svakih 10-11 sekundi.

 – 24.03.2020. Dolazim ponovo ministrici Fahreti, tu ću upoznati jednu od najboljih osoba na ovom svijetu Dajanu Čolić, i ministra Asmira Hasića. oni me vode na sjednicu Kriznog Štaba. na tom sastanku upoznajem dr. Maidu Mulić, gospodina Zorana Jovanovića. Sreća u nesreći je bila upoznati ove ljude. Zamislite, u tom trenutku pričamo da zbog embarga nemamo načina da kupimo opremu i zaštitimo ljekare i policiju. Ustajem sa onim vizirom i kažem da do subote imamo 2000 komada vizira za TK i da je to sve BESPLATNO… Onaj pogled, koji mi je uputila Maida Mulić, majčinski, topli i pun povjerenja se nije smio, a ni mogao iznevjeriti. Kako koji dan prolazi, sve više razmišljam o tim situacijama, ali i o onoj djeci, HEROJIMA koji su ostajali i radili ko pčele. Nisu se plašili onoga čega se cijeli svijet plašio. U tim trenucima jedino što mi je prolazilo kroz glavu je Bože daj snage i čuvaj mi djecu. Samo da njima ništa ne bude.

Foto: Privatni album
Foto: Privatni album

 – 25.03.2020. ulazimo u masovnu proizvodnju vizira. Na nama je bilo da ih montiramo i distribuiramo. Jedno ć samo reći, dnevno preko 500 poziva. Zahvaljujući, ponovo, studentima koji su radili plan i program uspjeli smo sve ispratiti. Svaka zdravstvena ustanova je dobila zaštitnu opremu. Tada smo svi bili jedno a kanton je imao nevjerovatnih 40 dana bez ijednog zaraženog čovjeka. Pojam u svijetu. Nije to tako davno bilo. Uz Dajanu i Zorana, Maidu i Mustafu koji su danonoćno bdili na terenu ni nama nije bio problem spavati, raditi i biti u kampusu našeg Univerziteta. Gore smo bukkvalno živjeli. konto svega toga je 5000 vizira što se sklopilo i podijelilo. Ogromne uštede u budžetu. Primjera radi, drugi viziri koji su se koristili bili su više od 20 KM po komadu. Vizir koga su moji studenti radili je koštao 3,5 KM sa PDV-om. Rad koji su izvršili nisu naplatili. Nisu željeli. Imali smo i danas imamo samo jednu parolu, AKO JE JEDAN ŽIVOT SPASILO, VRIJEDILO JE.

Pored vizira na 3D printeru radite i mnoge druge stvari. Šta ste sve do sada uradili sa svojim studentima?

– Za vrijeme Vanredne situacije, osim vizira proizvodili smo bukvalno sve što je trebalo od plastike, a u tom trenutku se nije moglo kupiti i nabaviti. Nije bilo bitno kakvog je oblika, geometrije, gabarita, proizvedeno je. Čak ni namjene se nismo plašili. Sve što smo proizveli podijelili smo svima uz odgovarajuće Reverse. Svakom viziru koji je izašao iz Kampusa se zna trag. Uz to, radili smo sa tri firme: Plastoflex d.o.o., Bost inžinjering i alatnica Durmić. Sve u svrhu sigurne upotrebe opreme, ali i spašavanja radnih mjesta. Moram napomenuti da su navedene firme uspjele zadržati radnike, ali i proizvesti i dosta opreme koju su dodijelili besplatno. Još samo želim da iskažem posebnu zahvalu Dekanu PMF-a Vedadu Pašiću te Predsjedniku skupstine TK Žarku Vujoviću u pružanju nesebične pomoći, podrške kako finansijski tako i administrativno.

Foto: Privatni album
Foto: Privatni album

– Nakon tih aktivnosti Kraljevina Švedska nam je uručila vrijednu opremu vrijednosti 150 000 KM. Sada smo opremljeni, do zuba bukvalno, sa printerima, skenerima i CNC mašinama. Poređenja radi, printer koji je printao prvi vizir košta oko 800 KM, sada imamo printere koji koštaju 25 000 KM. Studenti su prošli obuku za rad sa printerima i skenerima, na CNC mašinama. Zahvaljujući aktivnostima našeg dekana, prof Denijala Spečića uredili smo prostorjie Laboratorijskog kompleksa na kampusu, smjestili ovu opremu. Nadamo se skorijem poboljšanju po pitanju epidemiološke situacije kako bi našim studentima omogućili obimniji pristup ovoj opremi. Naime, na poziv dekana, odazvali su se i studneti te smo zajendičkim snagama uredili laboratorijski kompleks, kako bi u budućnosti imali bolje uslove za rad, proširivanje kapaciteta i konkurentniji pristup prema tržištu rada, realnom sektoru i adekvatnom odgovoru za sve situacije.

Aktivno si se bavio i sportom. Kako spojiti sport i nauku? Možemo li povući paralelu između kvalitetnog bavljenja naukom i sportskim aktivnostima na visokom nivou?

– Višestruki sam državni prvak u Karateu. Majstor Karatea i svojevremeno i trener ove plemenite borilačke vještine. Karateom sam izgradio disciplinu, sabur i način razmišljanja. Lakše sam se nosio sa stresom i mirnije reagovao na nepredviđene situacije. Posebna zahvala ide mom treneri Fikretu Selmanu, koji je uložio mnogo truda i sve nas, izveo nas na pravi put na sebi svojestven način. Uspio je. Njaznačajniji rezultat je ostvareno 3. mjesto na Mediteranskom šampionatu, koje se dešavalo u mom gradu, posebna je to čar. Osim toga, svaki sport je dobar ispušni ventil za ljude koji studiraju. Selektor sam im u fudbalu, i tu se družimo… Generalno sve sportove koje rade, pratim aktivno.

Foto: Privatni album
Foto: Privatni album

U slobodno vrijeme aktivno se baviš i pčelarstvom. Imaš li vremena za odmor i kako iskorištavaš svoje slobodno vrijeme?

– Pčelarstvo je poziv koji me privukao dok sam bio jako mali. Uz mog amidžu Mirsada, načinio sam i prve korake u ovom pravcu. Provodeći vrijeme sa njim, pojavila se želja za ovom vrstom hobija. Hobi koji je prerastao u nešto bez čega sebe ne mogu zamisliti. Odmor koji osjetim dok sam na pčelinjaku je zaista nešto neopisivo, spoj najljepših mirisa, neopisivih riječima, boja, a Boga mi i okusa. O zdravlju ne bih previše, ipak je to činjenica koju znaju i novorođenčad. Iako sam mladi pčelar, koji još uči od amidže, volje mi ne nedostaje. Vremena za njih se uvijek nađe. Jedna korisna i opuštajuća aktivnost, razbiriga i u podsvijesti aktivnost spašavanja ove vrste životinja od izumiranja. Izumiranja koje smo mi, ljudi, najinteligentnija bića uspjeli da prouzrokujemo.

Foto: Privatni album
Foto: Privatni album

Denis je za kraj poželio da pohvali studente. Pričajući o svojim studentima, rekao je:

 – Oni su bitni. Oni su najbitniji. Bez njih ovo ništa me bi bilo. Oni su naši heroji. Oni su najvrijednije blago koje imamo, osovina, pogon, sve. Neka sve ide u stranu, ali ova djeca su budućnost.


Sviđa ti se objava? Podijeli je sa prijateljima!