Lukas Nikolić za STUDOMAT: Ništa nije teško, ništa nije nemoguće, trud i rad se uvijek na kraju isplate

Rubrika “Moja kriiila” donosi pozitivne priče iz Bosne i Hercegovine. Širimo pozitivnu energiju i predstavljamo uspješne mlade ljude koji kroz svoje priče govore o tome šta njima tokom studiranja i karijere “daje kriiila” i pomaže im u njihovom “pilotiranju” kroz životne avanture.

Lukas Nikolić, devetnaestogodišnji mladić, živi i studira u Osijeku. Uvijek rado ističe da je rođeni Tuzlak, a kaže kako ga povezanost sa rodnim gradom čini istinskim lokalnim patriotom, te sa posebnim emocijama dijeli priče o svom posebnom mjestu. „Trbuhom za obrazovanjem“ početkom 10. mjeseca krenuo je na studij Programskog inženjerstva na Fakultetu elektrotehnike, računarstva i informacijskih tehnologija u Osijeku.

Prva si godina studija. Kako si znao da je ovaj fakultet pravi izbor za tebe?

Usred svojeg srednjoškolskog obrazovanja, počeo sam ozbiljnije razmišljati o daljnjem putu. Već tijekom biranja srednje škole usmjerio sam se prema programiranju, a ispravnost te odluke potvrdile su četiri godine koje sam proveo u toj sferi. No, glavno je bilo pitanje gdje upisati fakultet.

Osoba sam koja preferira male korake i postupno napredovanje prema ciljevima. Želio sam izaći iz svoje komfor zone i istražiti druge prilike i sisteme. Posvetio sam se temeljitoj analizi planova i programa različitih fakulteta, istraživanju dodatnih mogućnosti i prilika izvan samih predavanja, i slično.

Primljen sam na nekoliko fakulteta u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini. Na kraju su neki ključni faktori presudili da odaberem Osijek: kvaliteta fakulteta, EU diploma, obrazovni sistem u susjednoj državi, gostoljubivost grada koja me podsjeća na moju Tuzlu, i blizina. Upis na fakultet u Hrvatskoj zahtijevao je polaganje državne mature. Svaki fakultet postavlja svoje uvjete, predmete koje treba položiti i raspodjelu bodova. Položio sam pet predmeta, uz dodatak mature u TK koja je također bila obavezna.

Studiraš u Osijeku. Koji je tvoj savjet budućim studentima koje je ”strah” da učine ovaj ili sličan korak?

Kao savjet mlađim, svakako bih prvo izdvojio da biraju srcem, da se odluče studirati ono što zaista vole i ono u čemu se pronalaze, jer će jedino tako uspješno upisati sam fakultet i studirati, a u konačnici i završiti isti. Također, istaknut ću da je bitno boriti se za svoje ciljeve, pa tako bih im naglasio da zagriju stolicu i što bolje pripreme i odrade neophodne ispite koji su im potrebni za upis na željeni fakultet. Ništa nije teško, ništa nije nemoguće, trud i rad se uvijek na kraju isplate!

Ako netko razmišlja o STEM području i treba savjet ili pomoć, stojim na raspolaganju. Uvijek sam spreman podijeliti iskustva i materijale za pripremu.

Koji su tvoji planovi za budućnost?

Osoba sam koja voli sve što radi unapijed isplanirati do detalja, tako da sam isplanirao i svoj život, bar onoliko koliko ovisi o meni. Naravno, svjesan sam da se planovi često mijenjaju, te ih kontinuirano prilagođavam u potrazi za najboljim mogućnostima.

Prvenstveno, moj fokus je na obrazovanju i stalnom usavršavanju. Narednih pet godina su posvećene intenzivnom studiranju, gdje želim maksimalno iskoristiti prilike za učenje i razvoj na svim razinama. Osim toga, bavim se i raznim drugim aktivnostima u životu, poput volontiranja, društvenog aktivizma, pisanja i rada na osobnom razvoju – kako fizički, tako i psihički.

Ovo je bio onako ustaljeni odgovor koji se u ovakvim prilikama daje. Sada, evo iskrenog odgovora: cilj mi je završiti fakultet, skrasiti se u nečijem zagrljaju, postati sam svoj šef, posjedovati vilu s bazenom, putovati i uživati u životu u potpunosti. Želim postati najsretnija verzija sebe. Ovo je stvarno ono što osjećam i planiram ostvariti, te se vodim kroz život motom – samo da sam sretan.

Realost je ipak da budućnost donosi mnogo nepoznatog, ali ja sam spreman na sve. Radujem se svim izazovima i avanturama koje me čekaju.

Misliš da se planovi mijenjaju. Da li je jedan od tvojih planova povratak u Bosnu i Hercegovinu?

Ovo pitanje postavljam kao svojevrsnu dilemu generacije, modernu inačicu Hamletovog pitanja: „Ostati ili otići – pitanje je sad.“ Svi smo rođeni s prirodnom ljubavlju prema svojoj zemlji, domovini, i željom da pripadamo određenoj zajednici, narodu. I ja, usprkos svemu, uvijek s ponosom ističem da sam Bosanac i Hercegovac, iako to zakonski ne mogu biti.

Nažalost, kao jedina mana našeg naroda jest sklonost gledanju na sve crno. Unatoč mnogim ljepotama koje naša zemlja nudi, često se fokusiramo na tamne strane. A ono što me posebno frustrira jeste činjenica da smo upravo mi odgovorni za takvu situaciju jer mi činimo državu. Država – to smo mi. To nije samo izborni slogan, već suština.

Stoga, imamo dvije opcije. Prva je odricanje onoga čemu pripadamo, okretanje leđa i odlazak s izgovorom da nije do nas i da ne možemo ništa promijeniti. Druga opcija je suprotna – još snažnije preuzimanje odgovornosti za ono što je naše, zasukivanje rukava, ostajanje i mijenjanje. Unatoč izazovima, vjerujem da postoji svjetlost na kraju tunela, i kao optimista, vjerujem da mi mladi, ljudi o kojima čitamo ovakve članke, imamo moć, obvezu i dužnost nastaviti graditi ovu državu, čak i iz temelja ako treba.

Tako da će odgovor na pitanje “Vraćam li se?” biti da nikada ni ne planiram otići. Možda ću putovati, upijati ideje, skupljati iskustva i poznanstva, ali ću to iskoristiti kako bih doprinio svojoj domovini. Ta vila sa bazenom koju spominjem definitivno će se nalaziti u nekom mirnom dijelu moje Tuzle.

Trenutno živiš u Hrvatskoj. Kakav je osjećaj studirati u drugoj državi, početi život ispočetka?

Klasična izreka kaže da je svaki početak težak, a za mene je privremeni preseljenje u Osijek doista predstavljalo najstresniji i najteži period u mom dosadašnjem iskustvu. Ostaviti iza sebe ono na što si navikao i prilagoditi se novim pravilima zaista je izazovno. Najteže mi je palo rastati se od roditelja, s kojima sam jako povezan. Trebalo mi je neko vrijeme da se naviknem na to da ujutro neću zagrliti mamu, da navečer s tatom neću gledati TV ili tijekom večere razgovarati o političkoj situaciji u Bosni i Hercegovini. No, ljudi se brzo priviknu na novu svakodnevicu.

Zatim je krenuo fakultet, i nemaš puno vremena za razmišljanje o tome kako je život nekom majka, a nekom maćeha; jednostavno se privikneš na novu rutinu. Kod mene to funkcionira tako da s nestrpljenjem čekam petak kako bih se vratio kući nakon predavanja. U ponedjeljak ustajanje prije pijetla da stignem na predavanje postalo je normalno. Najvažnije je biti siguran u ispravnost vlastite odluke, a ja znam da, nažalost, u ovom trenutku Osijek bolje zadovoljava moje kapacitete i potrebe.

Lukas Nikolić, Foto: Privatni album

Šta ti predstavlja motivaciju da ostane tako, da ne odustaneš?

Ovdje želim podijeliti jedan projekt na kojem sam radio – stvaranje slogana za jednu obrazovnu instituciju: „Okreni na obrazovanje!“. Ovaj slogan reflektira moje duboko uvjerenje u moć znanja, koje smatram imaginarnim, ali najmoćnijim oružjem koje posjeduje ljudski rod.

Svijet kakav danas poznajemo oblikovan je snagom ljudske inteligencije. Sve oko nas, sve što nas okružuje, nastalo je zahvaljujući sposobnosti razmišljanja, inovacija i stvaralačkog duha. No, ono što smo postigli do sada samo je mali dio potencijala koji pamet može donijeti. Vjerujem da je pred nama još mnogo toga za otkriti, usavršiti i stvoriti.

Slogan naglašava važnost kontinuiranog učenja i razvoja. Dok je primamljivo opustiti se, provesti dane u kafićima ili vikende u zagušljivim klubovima, pravi napredak dolazi samo kroz ulaganje u vlastito znanje, što nas čini pobjednicima, a oni se jedino pamte.

Ovo nosi dublju, filozofsku poruku koja bi trebala biti nit vodilja za sve nas – poticaj za postizanje viših ciljeva, stalno uspinjanje i težnju prema boljem sutra. Pobjednici se ne pamte samo po trenucima slave, već i po unutarnjim pobjedama koje su ostvarili, čime su doprinijeli cijelom čovječanstvu.

Osim studija kao primarne obaveze, voliš da pišeš. Kada si otkrio da je to nešto po čemu želiš biti prepoznatljiv?

Svaki pisac ili pjesnik će vam reći da ga je nešto gušilo i da mu život nije bio ispunjen sve dok nije osjetio papir kao svog najboljeg prijatelja. I ja sam bio pod tim utjecajem. Sve je počelo još u nižim razredima osnovne škole, gdje sam shvatio da me pisanje vodi u neki poseban svijet. A prva pjesma koju sam napisao s ciljem, “Mama i ja”, govorila je naravno o najposebnijoj osobi u mom životu. Koristim i ovu priliku da kažem: “Mama, volim te.”

Pisanje je postalo moja praksa od trećeg razreda, a već u petom razredu sam izdao knjigu “Put odrastanja”, zbirku dječjih pjesama i priča. Recezent knjige bio je Šimo Ešić, čije su riječi i stihovi oblikovali mnoge generacije.

Nakon toga je došlo do pauze, gdje sam tražio inspiraciju kako bih se podigao na višu razinu. Iskra se ponovno pojavila početkom srednje škole, na nagovor moje profesorice Lejle Idrizović, s kojom danas ponosno mogu reći da imam više prijateljski odnos. Ona je prepoznala nešto u meni, i tako sam započeo s pisanjem proze, uglavnom priča namijenjenih književnim konkursima, ali sam izbjegavao povratak pisanju poezije, misleći da je ne znam pisati, barem ne onako kako se često prezentira danas u školama, a to i lektira djela su zaseban problem o kojem je potrebno pričati.

Slučajno sam onda otrkio Charlesa Bukowskog, koji je više ostao upamćen po svojim romanima, nego pjesmama, ali njegova poezija je ono što ja smatram ljepotom pisane riječi. On je poznat po svom sirovom, realnom i lako shvatljivom pristupu poeziji, bez ikakvih zadrški. To je bio znak, vjetar u leđa koji mi je pomogao da probudim riječi u sebi. Zanimljivo je da sam aktivan u pisanju poezije tek posljednjih godinu i pol dana, s ciljem da približim poeziju običnom čovjeku. Smatram da smo upali u krug gdje poeziju pišu i čitaju samo iznimno inteligentni ljudi, sposobni pratiti složene metafore i stilske figure.

Lukas Nikolić, Foto: Privatni album

Ja njegujem jednostavan, pristupačan stil koji može svatko shvatiti. Dodajem malo začina i umotavam neke stvari koje ipak zahtijevaju malo razmišljanja, ali sve u svemu, za svakoga ima ponešto.

Također, želim istaknuti da se moje pjesme bave širokim spektrom tema – od klasičnih ljubavnih stihova, domoljubnih izraza, misaono-filozofskih razmatranja, pa čak i onih s erotskim motivima. Nadalje, posebnu pažnju posvećujem pjesmama koje ističu određene društvene probleme. Doživljavam poeziju kao alat, produženu ruku društvenog aktivizma, a takve pjesme redovito dijelim na svojim društvenim mrežama.

Uz to, želim se vratiti na temu planova za budućnost i otkriti da trenutno intenzivno radim na pripremi zbirke poezije. Najavit ću je kao revoluciju u pisanju! Trenutno se fokusiram na prikupljanje i organiziranje materijala, oblikovanje izgleda cijele knjige, a zatim ću se posvetiti izazovu pronalaženja izdavača, što je, kako većina autora zna, bolna točka u procesu stvaranja.

Da li imaš neku pjesmu ili djelo za koje si posebno vezan?

Shvatit ću ovo pitanje dvostruko. Što se tiče mojih pjesma, koje sam ja napisao, vezan sam za svaku. U svakoj je posađen jedan dio mene i rado se prisjetim emocijama koje sam ostavio u svakoj. Tako da ne moguće je odgovoriti na to pitanje i ne mogu izdvojiti niti jednu.

S druge strane, ako gledam pjesme koje su drugi napisali, tu već imam više odgovora. Od poezije tu bih izdvojio pjesme „kao psi“ i „jeba*“ od Bukowskog. S druge strane, posebno sam vezan za tekstove određenih muzičkih kompozicija poput „Hello“ (Adele), „Je veux“ (Zaz), „Dobar Vam dan“ (Marija Šerifović), „Mekano“ (Konstrakta), „Himna generacije“ (Dubioza kolektiv), „Silikoni“ (Severina), a narodnjaci poput „Dotakao sam dno života“ i „Za Ljiljanu“ (Toma Zdravković), „Prođi sa mnom ispod duge“ i „Suze biseri“ (Šemsa Suljaković), „Ne dam ovo malo duše“ (Zorica Brunclik) nose posebnu vrstu emocija. Poslušati sve, obavezno!

Osvojio si mnogo nagrada. Postoji li neka koja ti je srcu najdraža, koju ne bi mijenjao za pet drugih?

Želim podijeliti da imam u svojoj riznici zaista značajan broj različitih nagrada i priznanja. Ne želim zvučati hvalisavo, ali iskreno ne mogu istaknuti niti jednu posebnu nagradu. Svaki put kada se prepozna moj trud ili kada netko izrazi pohvalu za moj rad, to me iskreno raduje. Međutim, postoji jedna nagrada koja ima posebno ponosno mjesto u mom srcu, a to je priznanje za “Heroja generacije”. Ova nagrada je jedna od najvećih nagrada za mlade u Tuzlanskom kantonu, a cijeli projekt stvarno piše predivnu priču iz godine u godinu.

Kada je riječ o nagradama za pisanje, moram reći da su mi najdraže one usmene. Kada nepoznate osobe prilaze i riječima iskazuju podršku, to mi daje do znanja da sam na pravom putu i da radim nešto vrijedno.

Trenutno sudjelujem u najmasovnijem svjetskom poetskom natjecanju, Mili Dueli, gdje se nalazim među top 150 autora svijeta od početnih više od 700 iz 104 zemlje. Uskoro počinje samo finale, gdje će se izabrati nacionalni pobjednik za našu zemlju, a moja velika želja je da predstavljam Bosnu i Hercegovinu u superfinalu. To bi definitivno bio dosadašnji najveći uspjeh na ovom polju.

Lukas Nikolić, Foto: Privatni album

Kada je riječ o nagradama, ne bi ništa mijenjao. A da li bi mijenjao nešto kada je riječ o dosadašnjoj karijeri?

Pripremajući novu knjigu i pregledavajući već napisane pjesme, primijetio sam da često mijenjam mnogo toga kako bih poboljšao tekst. Kao umjetnik, uvijek težim savršenstvu, i iako to nije nužno loše, shvaćam da to može oduzeti previše vremena.

Ipak, postoje stvari koje sam napisao i koje nikada ne bih mijenjao, jer bih izgubio onaj osjećaj koji me veže uz svaki stih. Neki stihovi, pogotovo oni koji su nastali u jednom dahu, ostaju nepromijenjeni jer je tada emocija bila najjača i najiskrenija.

Koliko je vremena potrebno da se napiše jedno kvalitetno djelo?

Na pitanje šta čini kvalitetno umjetničko djelo, ključno pitanje postaje: “Što uopće definira kvalitetu?” Prema mom mišljenju, umjetnost se ne može kvalitativno ocijeniti na apsolutan način. Ne postoji dovoljno dobro mjerilo, niti usporedba koja bi jednoznačno rekla što je dobro, a što nije. Umjetnost, bilo da je pisana, slikana ili glazbena, može se samo osjetiti ili ne.

Kada je riječ o procesu pisanja pjesama, kod mene to funkcionira u naletima inspiracije. Pjesma je gotova kada se na posljednji stih stavi tačka. Ako govorimo o ukoričenim djelima, mogu jamčiti da iza svakog takvog djela stoje godine rada, pisanja i razmišljanja. Ovaj proces zahtijeva predanost, iskustvo i posvećenost stvaranju nečeg što će trajati i ostaviti dojam na čitatelja.

Da li imaš neku knjigu, seriju ili film kao preporuku?

Što se tiče knjiga koje bi predložilo to su recimo knjiga “Ubiti pticu rugalicu” (Harper Lee), “Božja formula” (José Rodrigues dos Santos) i sva djela Dan Brown-a, od “Digitalne tvrđave”, preko čuvenog “Da Vincijevog koda”, pa do „Postanka“. Ne želim otkrivati nikakve detalje, prosto su to knjige koje dok čitat nećete ispustiti iz ruku, a koje će vam golicati maštu još dugo nakon što ih pročitate. Od lektira, najmrže stvari svakog učenika (s razlogom) izdvojio bih isključivo „Ježevu kućicu“, „Malog princa“ i „Stranca“.

Nisam veliki filmoljubac, ali ako moram izdvojiti to bi definitivno bila američka tragikomedija „Forrest Gump“, nešto me povezalo s tim filmom. Naravno, izdvojit ću i stvari iz reginonalne kinomatografije poput filma „Quo Vadis, Aida?“, „Parada“ i mogu slobodno reći već sad klasik, film „Toma“.

I kao serije, mislim da nikad neću promijeniti mišljenje, „Lud, zbunjen, normalan“, „Dva smo svijeta različita“ i „Konak kod Himlije“, tu zaista mislim da su sve riječi suvišne.