Odbijen je zahtjev poslanika u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine BiH da Vijeće ministara formira tim za reviziju stečenih fakultetskih diploma.


Piše: Ermin Čengić, Al Jazeera Balkans

Nekoliko ovdašnjih internetskih portala bavilo se prije par mjeseci pričom o tzv. kupovini diploma i obrazovnog statusa koja nadilazi i najmaštovitije provale ekipe Nadrealista. Naime, ta priča kaže kako je blizu 140 osoba iz Hercegovine 2006. godine za šest mjeseci položilo 27 ispita na Fakultetu za uslužni biznis (Fabus) čije je sjedište u vojvođanskom naselju Sremska Kamenica. Navodno svi su isti dan 2005. godine upisali Fabus, isti dan su svi polagali ispite i isti dan 2007. godine dobili diplomu. Ono što ovaj obrazovni skeč čini još nevjerovatnijim je to da je fakultet u Sremskoj Kamenici registrovan tek 2008. godine, a da je, uz cijenu od nekih 15-tak hiljada maraka po diplomi, sjedište bh. ispostave fakulteta odnosno adresa na kojoj je bio prijavljen bilo u – svadbenom salonu u Grudama!? Ono gdje priča počinje biti manje komična je informacija da je Univerzitet u Sarajevu nostrificirao neke diplome Fabusa i da je to navodno urađeno sa diplomom direktora Granične policije BiH koji je na taj način postao certificirani diplomirani ekonomista.

Koliko je onih koji su na ovaj i slične maštovite načine došli do željenog papira na kojem piše „diploma“, a potom i do posla u državnoj administraciji na osnovu činjenice da imaju zvanje kupljeno na ovoj svojevrsnoj akademskoj buvljoj pijaci i(li) stečeno po znamenitim univerzitetskim centrima kao što su Sokolac, Vitez ili Gradiška? Nažalost, ostaćemo uskraćeni za odgovor na pitanje da li državna administracija, pored nacionalnog i stranačko-rođačkog ispunjava, eventualno, i obrazovni kriterij pri zapošljavanju.

Vijeće ministara i ostale odgovorne institucije na nivou države jednostavno se ne žele baviti ovim ozbiljnim problemom. Ministarstvo civilnih poslova BiH se dosad nije bavilo revizijom stečenih diploma uposlenika institucija i to neće raditi ni u skorijoj budućnosti, što se vjerovatno ne bi ni znalo da Senad Šepić, poslanik u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, nije dao prijedlog da Vijeće ministara formira tim za reviziju stečenih fakultetskih diploma. I da ovih dana nije dobio odbijenicu za ovu poslaničku inicijativu.

Pojeftinjenje obrazovnog sistema

– Ja nisam išla na predavanja. Dadnu ti skriptu da učiš, da vidiš šta si upisao i položiš. Ustvari, to je kupljena diploma.

Autorica ove izjave, bivša učenica (čuj učenica!?) jedne privatne srednje škole iz Širokog Brijega platila je 2.700 maraka za ovaj papir i možda je već sretna uposlenica državnih institucija sa diplomom koja neće biti predmetom bilo kakve revizije. Cirkus sa Fabusom sa početka priče je, zapravo, samo vrh ledenog brijega kriminalizacije i pojeftinjenja obrazovnog sistema u BiH. Jer od eliminiranja “divljih” fakulteta i ilegalnih škola iz susjednih zemalja puno je teže zaustaviti bujicu suštinski bezvrijednih ali skupo plaćenih legalnih diploma domaćih “visokih škola za ovo i ono” za čije omasovljenje je najzaslužnije cvjetanje biznisa privatnog srednjeg i visokog obrazovanja.

Ovo klasično otimanja para nesretnim studentima i njihovim roditeljima svoj izvor i opravdanje je našlo u neoliberalno-kapitalističkom konceptu napuštanja državnog monopola i kontrole nad ključnim sistemima koji obezbjeđuju normalan životni standard modernog čovjeka. Privatiziranje obrazovanja, i prebacivanje težišta sa sticanja znanja na sticanje diploma dovelo je kod nas do ekspanzije ovih štamparija potvrda o završetku obrazovanja sumnjivog sadržaja i niskog kvaliteta.

Posljedice ove poprilično sumanute odluke da se pusti tržištu i privatnom interesu da odlučuje o kvalitetu obrazovnog procesa i znanjima koja se prenose mladim generacijama već su i biće još više devastirajuće po život na ovim našim prostorima. Indikativno u tom smislu svakako je nedavno upozorenje dekanese Medicinskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu Almire Hadžović-Džuvo koja je komentarisala činjenicu postojanja čak tri privatna medicinska fakulteta na području Federacije BiH, u Sarajevu, Goraždu i Konjicu, riječima da je logično zapitati se ko te studente uči, kakva znanja stječu i koga će oni sutra liječiti.

Kako kaže dekanesa ustanove sa sedamdesetogodišnjom tradicijom školovanja ljekara, Goražde nema klinički centar, nego kantonalnu bolnicu.

– To znači da kad studenti za šest godina završe medicinu, a nisu imali priliku educirati se u ustanovama gdje mogu steći odgovarajuće vještine, naše društvo će imati ozbiljan problem. Nemam ništa protiv privatnih medicinskih fakulteta. U svijetu je to normalna pojava, ali tamo privatni fakulteti imaju privatne univerzitetske bolnice koji su njihova nastavna baza. Tu ne postoji sumnja u kvalitetan kadar.

Ljekari koji ne znaju izliječiti ni prehladu

Vlasnik univerziteta čiji je isključivi motiv želja za profitom i student koji samo želi što prije dobiti papir da je uspješno okončao staž na nekom „internacionalnom“ ili „panevropskom“ ili „nezavisnom“ univerzitetu tvore eksplozivnu kombinaciju sa razarajućim efektom produkcije nekompetentnog i slabo motivisanog kadra koji je, nažalost, upotrebljiv jedino u državnoj administraciji.

Zbog toga već imamo i sve ćemo više imati ljekare koji ne znaju izliječiti ni najobičniju prehladu, arhitekte čije zgrade se neće graditi jer bi se odmah srušile, ekonomiste koji nemaju pojma kako voditi firmu i pravnike čije bi odluke rezultirale anarhijom i bezakonjem. I tu stvari nisu podjednako loše u svim dijelovima BiH jer su u entitetu Republika Srpska, na određeni način, shvatili o kakvoj se katastrofalnoj odluci radi pa je strategijom obrazovanja Vlade RS-a za narednih pet godina predviđeno ukidanje studijskih programa za medicinska, pravna i pedagoška zanimanja na privatnim fakultetima.

Međutim, čak i da se ova odluka provede, opet je strašno to što je dopušteno ili, bolje rečeno, što su vlasti za koje smo glasali na svim nivoima dopustile nagomilavanje čak 49 univerziteta i visokoškolskih ustanova u BiH, od čega je njih 26 upisano u Državni registar akreditovanih visokoškolskih ustanova. Na stranu i to što pojedini od njih, kako se tvrdi, služe prevashodno za peglanje para koje su vlasnici stekli na druge načine. Ono što je poraznije je nedostatak naučnih standarda i metodologije usvajanja znanja. Apsurdno ali istinito je to da u vremenu apsolutne informacijske umreženosti i nikad dostupnijeg velikog broja kvalitetnih, naučno utemeljenih informacija imamo ocjene da se nivo kvaliteta obrazovanja spušta. Nažalost, i na javnim univerzitetima koje pojava privatne konkurencije nije ni u kojoj mjeri mijenjala nabolje.

Statistika kaže da je udio visokoobrazovanih ljudi u starosnoj dobi od 30 do 34 godine manji od 10 posto u odnosu na cjelokupnu populaciju. Što znači da mladi obrazovani ljudi bježe iz ovakve države. Neki politički analitičari tvrde da je ovako mali procenat ljudi koje možemo svrstati u najproduktivnije intelektualce ciljani interes vlasti u BiH da ima što manje obrazovano stanovništvo, jer se neobrazovanim ljudima lakše manipulira. Ako je ova ocjena istinita, onda se tu krug naše propasti zatvara. A za utjehu, da stvari ipak nisu tako crne, istina je da nam očigledno ne fali perspektivnih eksperata iz oblasti uslužnog biznisa.

(Ermin Čengić, Al Jazeera Balkans)