Odluku građana BiH od 29. februara i 1. marta 1992. godine živimo već 27 godina. Žive je čak i oni koji Dan nezavisnosti ne smatraju praznikom ili danom koji ne zaslužuje previše pažnje. Žive je i građani susjednih zemalja, živi je Evropa, svaki put kada na Drini i Savi prođu pokraj natpisa “Dobrodošli u Bosnu i Hercegovinu”.
Nije zgoreg podsjetiti se da je tog dana širom planete odaslana poruka da građani jedne male zemlje žele samostalno upravljati svojim životima. Njih 63,6 posto izašlo je na birališta, a od tog broja njih 99,7 izjasnilo se da želi živjeti u novoj BiH, zemlji svih njenih naroda i građana.
Proslava rođendana nezavisnosti provodi se kao u većini zemalja svijeta. Dobro, kao u većini zemalja “podijeljeno sa dva” s obzirom na raspoloženje u Republici Srpskoj. Našem drugom entitetu. Entitetu u jedinstvenoj državi Bosni i Hercegovini. Ko bi rekao. Da li je na to mislila ona cifra građana i građanki koja je tada odlučila samo slobodnu državu, zemlju svih naroda, s jednakim pravima za sve? Na svaki rođendan, našoj zemlji svetoj nešto pridikujemo, na nešto se žalimo, ništa nam ne paše i sve je crno. Također, kao i svaki rođendan, našoj još uvijek mladoj državi trebali bi da poželimo sreću ili poželimo neku specifičnu budućnost.
Ovaj barem nije zaslužila. A i ako jest, opet se izdvaja ona i njeni stanovnici. Ona nije zaslužila. Nije kriva od mora do Save, od Drine do Une. Pomilujmo je malo, dajmo neku pozitivu. Kako zračiš, tako privlačiš. A ko bi joj to drugi priuštio nego mladi, koji su barem propustili gledati njeno najočajnije stanje. Oni znaju ali nisu vidjeli. Zato su tu boriti se za ono najljepše što joj je ostalo. I čuvati je takvom. U njihovim očima, ona nije samo praška na karti svijeta. Ona je velika i u mnogo većim zemljama. Njeno ime je veliko. Danas su to i pokazali. Učenice porijeklom iz Tešnja, Zenice i Srebrenika, maturantice srednje škole “Pendik Uluslararası Kız Anadolu Imam Hatip Lisesi” u Istanbulu, s početkom nastave na 1.mart- Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, predstavile su se kao “ambasadorice” i ponosno podigle zastavu svoje domovine, koja se vijorila direktno uz zastavu Turske, granicama mnogo veće države.
Alma, Nejra, Ajla i Amina, u generaciji su predstavnice Bosne i Hercegovine, koje su ukazale na bitnost te činjenice. Svaki čas, na današnji dan, počinje i završava pjesmom “Bosnom behar probeharao“. Da, u velikom Istanbulu, za četiri učenice, koje svojoj domovini žele dobro, vide dobro i osjećaju specifičnost ovog dana, kilometrima daleko.
Ovaj čin nije pokazatelj samo međudržavne solidarnosti, prijateljstva i podrške, nego poštovanja. Poštovanja građana i građanki drugih država, poštovanja mladih učenica porijeklom iz Bosne, poštovanja drugog naroda prema nezavisnoj Bosni i Hercegovini. Ako ste razumjeli, budite ponosni.
Ceremonija obilježavanja Dana nezavisnosti je završila puštanjem himne i okupljanjem svih učenika, učenica, uposlenika i uposlenica u predvorju škole.
(I. Ahmetspahić/ STUDOMAT.ba)
