Nakon završenog studija medicine, slijedi pripravnički i polaganje državnog ispita. “Iz svega što sam doživjela u potrazi za poslom, nešto sam naučila. Ipak se bez NJE ne može.”

Svjedok: Safija Softić-Namas, Al Jazeera

Tako sam upisala medicinski fakultet. Bez ŠTELE, uz mnogo priprema. Kada je vidio da bi me tuđe priče ipak mogle poljuljati, babo me ja pitao: „Ćeri, hoćemo li tražiti ŠTELU?“ „Nikad!“, rekla sam puna poleta i vjere u sebe i u svoje kljuse, iako sam stalno slušala priče kako je nemoguće upisati medicinu bez NJE, kako ne trebam ni pokušavati ako JE nemam.

Ipak, ako me sjećanje dobro služi (ipak je to bilo prije desetak godina) na prijemnom sam bila na dvadeset i sedmom mjestu od oko dvije stotine prijavljenih kandidata. I to mi je postalo mjerilo u daljem životu. Svi pričaju da se ništa ne može bez NJE, ali niko se ne trudi dovoljno da stvarno nešto postigne. Svi se izvlače na NJU i to im je izgovor za sve neuspijehe.

Kad su počeli ispiti, opet ista priča. Ne može se ništa položiti bez NJE. A druga godina: anatomija. Ma nemoj ni misliti da ćeš lako položiti. Druga godina se na medicini ponavlja barem jednom. I jesam je obnovila, ali sam i dalje polagala bez NJE. Iz anatomije čak desetku dobila. I opet sebi potvrdila da se bez NJE može. Malo teže, ali može se. I tako samo polagala ispite, prolazila je godina za godinom. Završila zadnji ispit, diplomirala sva sretna.

U inat svima

Cijela porodica bila presretna. Imaju sada doktoricu u porodici. I ja bila presretna. Ipak sam uspjela, sve bez NJE. Eto, u inat svima koji su JE stalno spominjali i pokušavali me obeshrabriti. Završila sam medicinu bez NJE.

U međuvremenu se osim fakulteta svašta dešavalo u mom životu. I pozitivno i negativno. Ipak, život nije na čekanju dok se studira. Pogotovo medicina. Ako ništa, najduže se studira od svih fakulteta. Onda slijedi kraj fakulteta, pripravnički i polaganje državnog ispita.

Štela? Ma ne, možda još uspijem bez NJE!

Kad je došlo polaganje državnog, vidim ja mnoge moje kolege već rade. Kontam, kako rade kad se ne može raditi bez položenog državnog? Ma možda su kao pripravnici potpisali ugovor pa nastavili raditi na tom mjestu. Tražim im izgovore, iako već odavno vidim koliko je sati, ali i dalje ne dam reći da se bez NJE ne može. Kontam, ma čim položim državni zaposliću se sigurno. Pa majka mu stara, ipak sam doktor medicine. I položim ja državni ispit, dobijem papir da zvanično mogu samostalno raditi kao ljekar.

I navalim na traženje posla. Sva nekako ushićena. Eto, hvala Bogu, završila sam medicinu, položila državni, pa sad na posao. Zamišljam kome ću šta kupiti od prve plate. Svu ću je potrošiti na poklone svojim bližnjima. To će mi biti potvrda da nisam džaba toliko godina grijala stolicu i ubijala se učeći. Sve bez NJE postigla. Sva sretna, tražim konkurse, šaljem biografije, idem na razgovor, ganjam papire, kopiram, ovjeravam, ganjam potvrde o nevođenju krivičnog postupka (taksa košta 15 KM) i tako to.

Mobitel pri ruci

Čekam pozive, mobitel mi je stalno pri ruci. I dalje gledam konkurse. Prijavljena sam na šest internet stranica koje kao pomažu pri zaposlenju.

Na svaku od ovih stranica sam postavila svoju biografiju. I redovno pregledala svaku od njih da vidim ima li kakav novi posao koji mi odgovara. I tako mjesecima čekam. I predajem papire na raznim mjestima. Naravno, sve to radim bez NJE. Osim uobičajenih poziva, mobitel mi zvoni samo kad mi nešto reklamiraju ili kad neko pogriješi broj. A onda, kaže meni jedna osoba: „Jesi ti glupa! Ganjaj, bona, štelu!“ Ja glupa? Pa kako sam glupa kad sam završila medicinu? Moža li glupa osoba završiti medicinu? I onda se meni upali lampica…

Štela? Pa možda.

I kako mi se upalila lampica, kažem ja sebi: draga glupačo, koliko još vremena trebaš izgubiti tražeći posao da bi skontala da ga nećeš naći bez NJE? I zaboravljam onaj ideal koji sam sebi postavila kad sam polagala prijemni na medicini. Ipak se, možda, bez NJE ne može.

Prekršeni principi

I krenem ja tako u posjetu nekim ljudima. Prilično su visokopozicionirani, ne bih baš da ih spominjem. Možda mi se obije od glavu. I dobijem obećanja, samo takva. Nisam uopće zadovoljna sobom. Nekako se loše osjećam. Prekršila sam svoje principe i pokršila svoje ideale. Ipak ganjam NJU koju toliko mrzim.

I opet čekam. Sada još prisnije držim mobitel. Čak sam oko vrata stavila neku futrolu za mobitel, da bude uvijek sa mnom. Kažem sebi – biće valjda nešto. Ipak, možda i nisam toliko glupa. Eto, napokon sam poslušala one koji su valjda pametniji. Čekam, i čekam, i čekam… Pa se onda javim dotičnima, jer oni su vrlo zauzeti ljudi i ne znaju gdje im je glava, pa da ih podsjetim na ono što su meni, maloj doktorici, obećali. I opet, čekam, i čekam, i čekam…

U međuvremenu zatrudnim. I drago mi je. Ipak, djevojčica mi već ima tri godine, a ja skoro trideset. A voljeli bismo imati još djece. Pošto nema posla, da bar ispunimo ovu želju. I malo se primirim što se tiče traženja posla. Uživam u trudnoći i majčinstvu. Ali, i dalje povremeno predajem papire kad vidim neki prikladan oglas za posao. Ne nadam se puno. Čak mi je i drago da me sada ne zovu zbog posla, bar dok se ne porodim. Ali, usrkletim se kad vidim neki konkurs.

Tako sam prije sedmicu dana vidjela konkurs za posao u Srednjoj medicinskoj školi – Jezero. Traže nekih 4-5 doktora medicine. Ma rekoh sebi, odoh predati papire, tek iz radoznalosti, da vidim šta će biti. I počnem ganjati papire. Odem u sud da predam zahtjev za ono slavno uvjerenje, pa drugi dan odem da to podignem, pa tražim od amidže da mi pošanje rodni list i državljanstvo iz Prijedora (čovjek ima malo manje od 80 godina, ružno se osjećam, ali ne mogu ja otići u Prijedor samo po te papire pa ga ipak zovem da on to pošalje).

Odem u općinu da ovjerim kopije ovih papira koje sam sabrala za konkurs. Službenica u općini se ibreti: „Zar doktorica, a nema posla? Kako to?“. Kažem ja njoj: „Fino, eto kako!“ I odem predati papire u medicinsku školu. Ako me pozovu na razgovor i vide mi stomak do zuba, šta će reći? Baš se veselim tom prizoru. Ali nešto sumnjam da će me uopće pozvati. Govorim čisto iz iskustva.

Štela? Of skroz!

Ne dam pare

Iz svega što sam doživjela u potrazi za poslom, nešto sam naučila. Ipak se bez NJE ne može. Kad se porodim, ako Bog dragi da, idem ja na ozbiljnije ŠTELE. Možda predsjednik, možda direktori, možda kriminalci, možda ovo, možda ono… jedino ne dam pare za ŠTELU. Odnosno, jedino nemam pare za ŠTELU. A i da imam, ne dam. Da ih imam ne bi mi posao ni trebao. A haram posao mi ne treba sve kad ne bih nikad platu zaradila.

Možda sljedeći tekst napišem o tome kako se zaposliti preko ŠTELE. Ako se uopće zaposlim. Jer, ima raznih vrsta ŠTELA. A pošto mi babo i mama nisu u politici, izgleda da za mene ni jedna nije validna. Međutim, hvala Bogu što mi je dao bar toliko pameti da sam shvatila da se ne živi od tih i takvih preko kojih se ONA ganja, nego da On daje nafaku. I oni koji se zaposle preko NJE, i njima je Bog dao nafaku. Zato, i dalje ne gubim nadu.

A da ne pričam o odlasku iz BiH. To je potpuno druga tema. Da odem vani, ne bih imala nikakvih problema pri zaposlenju. U Evropi bi jedva dočekali da zaposle doktoricu. Čujem da je velika potražnja za mojim zanimanjem u zadnje vrijeme. Da odem, onda ove teme o NJOJ ne bi ni bilo u mom životu. Onda bih pisala o čarima i nedostacima života u inostranstvu, bilo gdje osim u Bosni.

Tako da i dalje čekam…

 (Al Jazeera

Prethodni članakKonkurs u OŠ “Osman Nakaš” – kako se uopšte stići prijaviti?
Naredni članakPoskupljenje smještaja i hrane u studentskim domovima

STUDOMAT je najveća internet zajednica studenata i mladih u regionu osnovana 2012. godine, namijenjena studentima i mladima u potrazi za informacijama o studiju i dodatnoj edukaciji, stipendijama, studentskim poslovima, smještaju i ostalim temama koje su interesantne studentima i mladima.