Vrlo često koristimo tuđice u našem svakodnevnom jeziku i pravopisu. Naš jezik kao i mnogi drugi pretrpjeli su određena “prilagođavanja” drugim jezicima time što su preuzete riječi iz stranih jezika ili smo ih prilagodili našem izgovoru.

Piše: Nikolina Kunić

Upravo zbog ovoga postavljena su pravila pri pisanju i izgovaranju stranih riječi i izraza. Iako je ovo široko rasprostranjena navika, treba biti umjeren i koristiti domaću riječ kada god ona postoji.

Riječi koje već učestalo koristimo iz grčkog ili latinskog jezika i na koje smo već navikli, pišu se onako kako se izgovaraju. To su uglavnom imena nauka i naučnih oblasti, ali i mnogo drugih: Olimp, Cezar, biologija, hirurgija, itd.

Kada su drugi “živi” jezici u pitanju, postoje malo strožija pravila. Naime, zajedničke imenice i pridjevi pišu se onako kako se izgovaraju u jeziku iz kojeg su preuzete uz neophodno prilagođavanje našem pismu (npr. naš jezik ne poznaje slovo w, pa se ono u većini slučajeva izgovara kao v). Te pozajmice su već dobro poznate riječi poput: gulaš, ambalaža, intervju, korner, ofsajd, duet, bas, bife, šofer, kompjuter i mnoge druge.

Pravila transkripcije

Transkripcija se naziva još i fonetsko pisanje zato što je izgovor stranih imena prilagođen prije svega našem glasovnom sistemu. Ne oponaša se izvorna fonetika – [keln] a ne [køln] (Köln), [minhen] a ne [mʏnçən] (München) – zato što u našem jeziku ne postoje njemački glasovi [ø] ili [ʏ]. Često se dešava da se naša transkripcija dosta razlikuje od izvorne fonetike datog jezika. Pravila transkripcije ne teže da što vjernije prenesu izgovor nekog imena na stranom jeziku – to bi bio uzaludan napor, jer mnogi jezici imaju artikulacionu strukturu veoma različitu od našeg jezika. Za naš jezik važe druga mjerila.

Pravila transkripcije često se dosta razlikuju od izvornog izgovora iako se teži da se oslanjaju na izvornu glasovnu strukturu. Tako imamo Volgograd iako bi približnije originalnom izgovoru bilo Valgagrat, Oklahoma umesto Ouklehouma, Gordon umesto Godn, Vasko da Gama umjesto Vašku da Gama, Van Gog umesto Fan Hoh, Ibanjez i Zapata umjesto Ibanjes i Sapata i dr. Međusamoglasničko j je obavezno u svim imenima i pozajmicama iz svih stranih jezika, prema pravopisnim pravilima našeg jezika (ija, ije, iju), a udvojeni suglasnici se prenose kao jednostruki: Dijaz, a ne Diaz, Lijež, a ne Liež, Alah, a ne Allah, Muhamed, a ne Muhammed. Ovo pravilo ne važi samo kod složenih riječi, obično na granici prefiksa i osnove.

(STUDOMAT.ba)