U Domu omladine Banja Luka je jučer, 25. marta 2014. godine, održana prezentaciju istraživanja pod nazivom -Analiza stavova mladih o zapošljivosti- koje je Centar za razvoj karijere (CERK) sa timom psihologa i ekonomista proveo u periodu septembar 2013 – decembar 2013. godine na visokoškolskim ustanovama i srednjim školama u Banjaluci.


U Domu omladine Banja Luka je jučer, 25. marta 2014. godine, održana prezentaciju istraživanja pod nazivom “Analiza stavova mladih o zapošljivosti” koje je Centar za razvoj karijere (CERK) sa timom psihologa i ekonomista proveo u periodu septembar 2013 – decembar 2013. godine na visokoškolskim ustanovama i srednjim školama u Banjaluci.

Realizaciju istraživanju su podržali Grad Banja Luka i Ministarstvo porodice omladine i sporta RS a održavanje prezentacije Fondacija Mozaik u sklopu programa “Akademija održivosti”. Ispred institucija partnera se obratila gospođa Ljiljana Radovanović, savjetnica Gradonačelnika za društvena pitanja koja je istakla postojanje potrebe za ovakvim istraživanjima kod izrade strateških dokumenata Grada, kao što je Omladinska politika i prateće obrazovne strategije.

Nakon kratkog uvoda, istraživački tim je predstavio rezultate istraživanja i preporuke.

[divider]

Kratki sažetak rezultata istraživanja (cijelokupan tekst istraživanja možete preuzeti ovdje)

UZORAK

Fokus istraživanju su bili mladi koji su još uvjek u procesu obrazovanja, a ne nezaposleni mladi. Uzorak čini 506 mladih, uzrasta od 16 do 30 koji pohađaju srednju školu ili su na dodiplomskim ili postdiplomskim studijama. Iako je istraživanje realizovano u obrazovnim institucijama na teritoriji Grada Banja Luka, uzorkom su obuhvaćeni mladi iz 30 opština Republike Srpske.

REZULTATI

Preko 65% mladih mjesečno raspolaže sa iznosom do 250KM, a svega 5.1% sa iznosom preko 550KM. To potvrđuje da su mladi dok su u procesu obrazovanja većinom u nepovoljnom ekonomskom položaju. Nadalje, apsolutna većina njih navodi da im je osnovni izvor prihod finansijska podrška od roditelja/porodice – njih 84.8% navodi ovaj izvor prihoda kao primarni. Drugi izvor prihoda su stipendije koje je preko jedne četvrtine mladih (27.7%) označilo kao svoj izvor prihoda.

Daleko najveći procenat mladih, 57.5%, smatra da je problem „nemogućnosti zapošljavanja“ veoma prisutan u njihovom životu a dodatnih 23.1% kao uglavnom prisutan.

Preko dvije trećine mladih (66.1%) smatra vlast (od jedinica lokalne uprave pa naviše) odgovornom za visoku stopu nezaposlenosti mladih. Oko 9.5% smatra da su sami mladi krivci za visoku nezaposlenosta a tek 7.4% vidi službe za zapošljavanje kao glavne krivce.

Skoro 77% mladih nije zadovoljno praktičnom nastavom u okviru formalnog obrazovanja a njih 85,6% smatra da neće imati priliku steći radno iskustvo po završetku obrazovanja. Takođe, njih skoro 60% vjeruje da se neće zaposliti u svojoj struci.

Istraživanje pokazuje da bi većina mladih, ukoliko bi znala da u narednih pet godina neće naći posao u struci, najradije otišla u inostranstvo (njih 37,4%) što je svakako zabrinjavajuće, dok bi najmanji broj njih (7,9%) pasivno čekao na poslovnu priliku.

Zanimljiv je podatak da bi čak petina njih nastavila studirati što potvrđuje činjenicu da mladi nerjetko vide studij kao „alternativu“ za vrijeme dok su nezaposleni. Značajno je za napomenuti da bi malo više od desetine, oko 14% mladih bilo spremno da u toj situaciji osmisli i pokrene vlastiti posao i da to bude odgovor na nezaposlenost.

Sa jedne strane, mladi kritikuju nepostojanje dovoljno prilika i ponuda od strane poslodavaca za mlade da se dokažu kroz praktični rad. Sa druge strane šokantno je da je samo 17% ispitanika spremno da radi i bez honorara tokom probnog perioda, dok bi, opet samo, 27,3% njih pristalo da radi uz naknadu putnih troškova i ishrane tokom probnog rada.

U tom smislu mladi na žalost nisu spremni odraditi neplaćeno probni period da bi se dokazali i odmah očekuju platu. Minimalna plata za prvi posao na koju bi mladi pristali se kreće između 300 i 5000 KM, dok čak nevjerovatnih 47% mladih ne bi pristalo ni na platu manju od 500KM.

Osim navedenih stavova o zaposlenju i vještinama, ispitivali smo na koji način mladi procjenjuju svoju sposobnost da utiču na promjene u svojoj okolini odnosno koliko se prepuštaju uticaju okolnosti i događaje u svom životu pripisuju sudbini. Obeshrabruje podatak da više od trećine mladih (njih 36,2%) smatra da su relativno bespomoćni, da to što nemaju posao nije njihova odgovornost te da zbog toga ne trebaju i ne mogu uraditi ništa što bi poboljšalo njihovu poziciju.

Zaključak i preporuke:

Na osnovu provedenog istraživanja, moguće je zaključiti da mladi svoj položaj na tržištu rada procjenjuju nepovoljnim. Za ovakvo stanje mladi najodgovornijim smatraju vlast a oko 50% mladih navodi da su spremni napustiti zemlju u potrazi za boljom poslovnom prilikom. Istovremeno, čini se da mladi imaju jako malo povjerenja u sopstvenu sposobnost da mijenjaju trenutnu situaciju, što može samo produbiti krizu u kojoj se nalaze.

Sa druge strane, stiče se utisak da mladi imaju visoka očekivanja u vezi sa prihodima od prvog zaposlenja, što može rezultirati kasnijim razočarenjem, kada se suoče sa realnošću poslovnog okruženja. Ono na šta mladi mogu uticati jeste: podizanje vlastite zapošljivosti – kako bi se bolje pozicionirali na tržištu rada – od lakšeg nalaženja posla do bolje pozicije unutar već postojećeg posla. Osim toga, povećana zapošljivost znači i veću produktivnost – što utiče na poslovanje preduzeća, i na njegov rast.

Rast preduzeća opet znači bolju poziciju na tržištu – što najčešće stvara potrebu za novom radnom snagom. Svakako, riječ je o procesu, ali sigurno je da povećana zapošljivost – u prvom redu mladih, kao i poboljšanje njihovih kompetencija (sposobnost prezentacije na maternjem i stranom jeziku, IT vještine, „učiti kako učiti“ i sl.) i opšte informisanosti, utiče i na njihovo bolje pozicioniranje na tržištu rada, ali i na bolje poslovanje preduzeća gdje oni rade, što svakako stvara potrebu za novim zapošljavanjem.

Mladi podstiču vlastitu zapošljivost tj.povećavaju vlastite šanse za zaposlenje putem: formalnog i neformalnog obrazovanja i usavršavanja, praktičnog iskustva u kao i izvan obrazovnih ustanova, programa dokvalifikacija i prekvalifikacije, kao i putem vlastite opredjeljenosti ka učenju i praćenju potreba tržišta rada i modernim tehničko-tehnološkim zahtjevima.

Trebalo bi posvetiti pažnju oblastima, alatima, metodima i konkretnim aktivnostima koje utiču – u prvom redu, na zapošljivost mladih, ali i na zapošljavanje mladih, kao što su – karijerno savjetovanje i vođenje mladih, posticaciji i podrška poslodavcima koji zapošljavaju mlade, podsticaji i politike za podršku omladinskom preduzetništvu, lokalni i međunarodni programi, prakse i drugi oblici usavršavanja i podizanja zapošljivosti, i slično.

(STUDOMAT.ba)