Nakon što je Senat Univerziteta u Sarajevu izglasao prijedlog povećanja školarina, studenti Filozofskog fakulteta odlučili su se na simboličnu blokadu Fakulteta kako bi apelovali na rukovodstvo UNSA kao i vlasti da ne pristupe ovim mjerama.
O situaciji u visokoškolskom obrazovanju, Univerzitetu za Agenciju FENA je govorila asistentica na Filozofskom fakultetu Tijana Okić.
GLEDAJ STUDOMAT.TV
TVoj vodič kroz studentski život!
– U BiH je postalo je uobičajeno govoriti o krizi, a da se pri tome kriza spominje samo kao fantomska kriza ekonomskog sektora. Međutim, kriza koja pogađa ekonomski i finasijski sektor svuda u Europi pa i svijetu ima snažne reperkusije i posljedice i po obrazovni sustav u cjelini. Obrazovni sustav u BiH ne samo da je poprište ideoloških i političkih borbi u kojima naravno najviše trpe oni koji se u institucijama obrazuju, ističe Okić.
Navodi da je po završetku rata Univerzitet postao mjesto podobnih i poslušnih, a ne mjesto produkcije znanja, prenosi portal Klix.ba.
– To nam uvelike govori i zašto je reakcija na krizu obrazovanja izostala: izostala je zato jer su oni koji su se za Univerzitet i poziciju Univerziteta trebali izboriti zapravo politički aparatčici od kojih je teško ili nezamislivo očekivati bilo kakvu pobunu koja bi se zapitala o statusu i budućnosti Univerziteta. Mislim da je važno da shvatimo i razumijemo kako se i zašto uslijed krize Univerzitet (a i sa uvođenjem bolonjske reforme) pretvorio u poprište proizvođenja neoliberalne ideologije koja komodoficira znanje i nastoji ga u velikoj mjeri pretvoriti u robu koja je dostupna samo odabranima, tj. samo onima koji mogu platiti. Pristanak na ovu retoriku i ovaj diskurs samo je jedan od razloga zašto smo danas u poziciji u kojoj jesmo, te zašto se javnosti situacija uporno predstavlja kao da nema alternative. Univerzitet je nekada smatran javnom institucijom, a znanje javnim dobrom, dok je danas to slučaj samo nominalno, kaže asistentica Okić.
Kako naglašava, stavljanje naglaska na korporatizaciju univerziteta i sve veći pritisak na univerzitete i njihovo povezivanje sa potrebama tzv. tržišta rada implicira najmanje dvije važne stvari.
– Komodifikaciju obrazovanja i znanja, proizvođenje tzv. društva znanja (fantomske sintagme koja je zapravo samo drugo ime za neoliberalne reforme) pri čemu naravno sve manje novaca dolazi za finansiranje humanističkih i društvenih znanosti, koje prema neoliberalnoj logici tobože ne proizvode ništa, nisu profitabilne. I Univerzitet u Sarajevu već dugo ne proizvodi ono što je najvažnije, a to je kritičko mišljenje. Kriteriji su spušteni do minimuma, a znanje je u svemu postalo potpuno nevažno, te ga u pravom smislu te riječi i nemamo. Uslijed političkog postavljanja profesora i njihovog promoviranja Univerzitet je postao politička, a ne obrazovna institucija a, znanje je postalo sekundarno, stoga i ne čudi da UNSA nije uopće na listi rangiranih univerziteta niti među prvih 1.500 na svijetu. Čini se također da se Univerzitet postavlja u neku kvazi ideološku poziciju u kojoj je smješten van područja društvenih odnosa, dok je zapravo riječ o tome da je Univerzitet, a time i obrazovanje zapravo konstitutivni dio proizvođenja društvenih odnosa. Univerzitet i obrazovanje ne stoje i ne postoje izvan društvenih odnosa, nego su njihov konstitutivni dio. Legitimiziranje novih društvenih odnosa u postratnoj BiH donijelo je sa sobom i “novi” društveni (demokratski!) poredak čija je prva žrtva bilo i jeste obrazovanje – logika tržišta i kapitala prevladala je nad logikom kritičkog mišljenja i obrazovanja, kaže Okić.
Po njenim riječima, cilj obrazovanja uslijed neloliberalnih reformi provedenih u BiH sve je manje proizvođenje kritičkih intelektualaca i građana, a sve više uposlenika za potpuno bezvezni i ogromni birokratski aparat.
Neoliberalizam u obrazovanju ne samo da potkopava bilo kakvu mogućnost radikalnog i kritičkog mišljenja, nego je guši na svakom koraku.
– Problem sa kojim se UNSA sada susreće je tempirana bomba za koju je bilo samo pitanje vremena kada će eksplodirati. Pokušaj da se preko leđa studenata i osiromašene populacije u BiH riješe sistemski problemi hinjski su pokušaj daljnjeg cijepanja i Univerziteta i mogućnosti za proizvođenje kritičkog znanja, upozorila je.
Ovo, smatra Okić, govori da je UNSA ne samo neosjetljiv na jako tešku socijalnu situaciju u državi, nego i da su pristali na logiku kapitala i ne pokušavaju joj se usprotiviti.
– Pritisak bi trebao ići na institucije i ministarstva, a ne na studente koji ionako jedva izdržavaju troškove studija. UNSA je jedini univerzitet u regiji a i šire gdje asistenti kao najranjivija radna snaga ne samo da imaju po 10-12 časova sedmično, nego i plaćaju svoje doktorske studije po cijenama koje čak i peterostruko prelaze cijene doktorskih studija na prestižnim univerzitetima (Paris, Berlin, Beč…). Problem je sistemski i kao takvog ga trebamo shvatiti i tretirati ga u mnogo širem i globalnom kontekstu. Na žalost, čini se kako nastavno osoblje UNSA ne razumije ili ne želi da razumije da je problem sistemski, a uzmemo li u obzir i to da je riječ o kupljenoj “inteligenciji” stvar postaje mnogo jasnijom. Na žalost oni su odlučili da se bore protiv svojih studenata, a ne protiv implementacije destruktivnih neoliberalnih politika koje se već deceniju sprovode na Univerzitetu u Sarajevu. Također, žalosno je da ti isti profesori nisu spremni braniti demokratsko dostignuće i demokratske vrijednosti kao što je javno obrazovanje. Uloga intelektualca je, prisjetimo se Sartrea, da djeluje i akademski i politički, da kritizira, kritički misli i odgaja buduće generacije koje će znati kritički misliti, a ne da odgaja armiju poslušnika koje se uči da je politička korektnost i pokoravanje političkim partijama jedini put do uspjeha. Instrumentalna pedagogija koja se upravo sada na UNSA pokazuje u svom pravom svjetlu model je protiv kojeg trebamo odlučno ustati svi- zaposleni, nezaposleni, studenti, mladi, stari- jer u pitanju je budućnost generacija koje će doći poslije nas, a pred njima bismo trebali imati odgovornost kao što bismo ju trebali imati i sada, u ovom historijskom momentu pred nama samima, navela je.
Okić smatra da treba vršiti pritisak na institucije i na političare.
– Podsjetimo na slogan francuskih studenata ‘68: “Budimo realni, tražimo nemoguće!” Ovo je trenutak kada naš zajednički otpor postaje nužnost, ne samo dužnost! Branimo javno dobro od privatizacije i komodifikacije! Borimo se za jedno od temeljnih demokratskih prava uopće, pravo na besplatno obrazovanje dostupno svima, ističe Tijana Okić.
(FENA/Klix.ba)