Ne vrti se u grobu Alberte Ajnštajne, dolaze bolja vremena. Ostavio si mnogo više od pukih savjeta o ekonomskom ili socijalnom životu. Da si bar znao šta će bit kad bude…

Šta mi obični smrtnici treba da uradimo da stignemo na razinu “ime mi je priznato”, kao Albert Ajnštajnovo, Teslino, Ničeovo, ili ono zvučno u novijim generacijama, čuveno Čarls Bukovski, nekako ne mogu da dohvatim. Vjerojatno jer smo u tolikoj stagnaciji ljudskog uma i iskorištavanja potencijala moždanih vijuga, da smo počeli omalovažavati sva ta imena koja su pisala i napisala istoriju. Nismo u stanju uraditi ništa zapravo, jer smo okupirani popularnošću na društvenim mrežama, za šta smo spremni sve da uradimo. I da pretjeramo itekako.

E šta bi veliki naučnici, filozofi i ostale velike ličnosti rekle na to što im se posvećuje pažnja na isprazan način, živo me interesuje. Da li takvim ljudima visokog ranga i vrijednosti više pogoduje kvalitet ili kvantitet publiciteta, ostat će samo pitanje, s jasnom  pretpostavkom.

lincoln

Da me hoće, eto, neko citirati na društvenim mrežama, makar to bilo nešto brutalno glupo, tipa: “Sinoć je opet padala kiša”, ili “Baš sam loše spavala”, a ispod nje moje ime i prezime, koje, reklo bi se, daje toj izjavi još veću važnost, neku  posebnu dubinu i nagon za razmišljanjem. Jao kako bi to sitnim dušama poput mene dalo podstrek i vrisak na samopouzdanje, nebitno što bi to, citirano od strane vjerojatno još sitnijih duša, hvale vrijedno, eventualno bilo i bezvrijedno, kako hoćete. Sve što je citat, u sebi nosi posebnu vrijednost.

Nego, tako sigurno ne bi razmišljali mnogi važni ljudi. Možda režiseri, autori, kantautori, pjevači, glumci i bi, ali oni čije razmišljanje velika većina nas ne bi shvatila ni da živi hiljadama godina, nisu mogli ni pretpostaviti da će ih citirati visokoprocentualna masa onih koji žustro ubiru slavu ili ti “lajkove” na njihov mukotrpan cjeloživotni rad. Ni slutili nisu da će ih mnogi na tako žaloban način “ovjekovječiti”. Ili ovjekovječiti njihove čuvene riječi, na koje oni moža nikad nisu ni pomislili.

einstein

Mora da bi bili presretni kada bi znali koliko tih citata nije ni vjerodostojno, kamo li izgovoreno. Ta ko je njima kriv što su radili na izumljenju ove iste tehnologije, koja se, desetinama godina nakon njihove smrti koristi u svrhu eksponiranja, recimo kao fotografiranje mojih današnjih obroka, mojih noktiju, mojih cipela, mojih, mog, moje ove/one/lijeve/desete. Nama je to i dobro možda. Ali ispali smo fer i korektni što sve ove naučnike bar spominjemo fascinantnim i motivirajućim statusima o kojima ovi pojma ne bi imali, da još hode ispod neba. Dižemo i njihov status u društvu, odmah za svojim sopstvenim.

Da su socijalne mreže postojale u vrijeme kada su se ljudi bavili konkretnim stvarima možda bi danas Ajnštajnova ostavština ljudima bila više u formi “Feeling excited with…” ili ofirne muzičke objave koja je pandan Jali bratu uz opis “Posvećeno”. U tom slučaju bi napisano “Nešto kontam da sam opet sinoć pretjer’o” , citirajući Alberta, bilo sasvim prigodno.

albert

Bilo kako bilo, u moru ove žalosti, da se nešto izvući. Mrva pozitive. Bar je faza zaglupljivanja ljudskog roda stigla tek godinama kasnije, pa je sada najveća šteta za ljude koji su se čitav život bavili naukom da budu pogrešno citirani na društvenim mrežama. No njima to ni u džep a vala ni iz džepa. Nema koristi definitivno, a ni gubitka da se ne lažemo. Ko zna, zna. Google donosi današnjim kvaziintelektualcima ličnu satisfakciju da kopiraju citat od nekog zaista pametnog na svoj Facebook profil, ili šeruju stranicu “I love science“, što je u najmanju ruku bezveze.  Nekad su ljudi iza sebe ostavljali djela, sad samo borbu za položajem i tragom u virtuelnom svijetu. Kako god ja ću na kraju ovog članka ostaviti molbu za minutom šutnje nevjerodostojno citiranim naučnicima po društvenim mrežama i želju za pravdom koju zaslužuju!

(Irma Ahmetspahić / STUDOMAT.ba)