Najpoznatiji psihološki eksperimenti: Tajne ljudske prirode

Šta je čovjek? Jedno od centralnih pitanja filozofije, umjetnosti i nauke i dalje nema odgovor iako su mnogi pokušali da ga pronađu.

19.08.2016.
Foto: Ilustracija
Foto: Ilustracija

Svaka definicija ponešto ispusti, sakrije, preuveliča ili umanji, pa se čini da ovaj pojam postaje sve neuhvatljiviji što više pokušavamo da ga objasnimo. U nemogućoj misiji traganja za odgovorom, decenijama unazad su i psiholozi, koji su ovim studijama ljudske prirode uzdrmali način na koji posmatramo čovjeka.

Ne primjećujemo očigledno

Prije skoro dvije decenije, istraživači sa Harvarda sproveli su eksperiment na pješacima u univerzitetskom bloku želeći da ispitaju koliko obraćamo pažnju na okruženje. Glumac bi zaustavljao pješake i upitao za pravac. Dok bi “žrtva” odgovarala, između bi prošla dva muškarca noseći velika drvena vrata, blokirajući pogled na nekoliko sekundi. Za to vrijeme, glumac je zamijenjen drugim, drugačije visine, građe, glasa, frizure i odijela. Zaključak? Čak polovina ispitanika nije primijetila razliku. Psiholozi su ovo “sljepilo” objasnili činjenicom da se mnogo više oslanjamo na pamćenje i ustanovljene obrasce nego što mislimo.

Svi imamo mračnu stranu

Čuveni eksperiment obavljen na Stanfordu 1971. godine porazio je one koji su vjerovali u dobro u čovjeku. Psiholog Filip Zombardo je u podrumu univerzitetske zgrade napravio zatvor u koji je smjestio 24 dobrovoljca. Zombardo je želio da ustanovi kako dodijeljene društvene uloge utiču na naše ponašanje, pa je polovina studenata glumila zatvorenike, polovina stražare. Ispitanici su se zanijeli i potpuno ušli u uloge, a eksperiment koji je trebalo da traje dvije nedjelje, prekinut je poslije samo šest dana zbog ogromne surovosti koju su čuvari pokazali. U intervjuima kasnije, volonteri u ulozi čuvara priznali su da su i sami bili iznenađeni svojim ponašanjem. Objašnjenje naučnika je da se ljudi lako prilagođavaju očekivanim socijalnim ulogama, pogotovo kad je riječ o stereotipnim, poput čuvara u zatvoru.

Ljubav je najvažnija

Jedna od najdužih studija sprovedena na Harvardu trajala je čak 75 godina s namjerom da odgovori na vječito pitanje: šta je potrebno za sreću? U istraživanju je učestvovalo 268 studenata iz klase 1938-1940. Narednih decenija redovno su prikupljani podaci iz različitih oblasti njihovih života. Kad je riječ o sreći i zadovoljstvu životom, ispostavilo se da je kliše da nam je samo ljubav potrebna – apsolutno tačan.

Slušamo autoritete

Još jedan legendarni eksperiment obavio je 1961. godine na Yale-u Stenli Miligram želeći da shvati kako su nacisti mogli da počine neljudske zločine. Da bi to uradio, učesnike je podijelio u parove, pri čemu je jedan bio učitelj, drugi učenik. Učitelju je rečeno da svaki put kad učenik da pogrešan odgovor, pusti elektrošok kako bi ga kaznio. U realnosti nije bilo elektrošokova, već je Miligram puštao učiteljima zvuk osoba koje vrište kako bi sve bilo ubjedljivije. Čak 65 posto “učitelja” pristalo je da kazni učenike jakim elektrošokovima uprkos tome što su mnogi to nerado činili.

Moć nas kvari

Svaka vlast kvari, a apsolutna vlast kvari apsolutno – davno je poručio lord Ekton. Da je ljudska priroda zaista podložna mijenjanju u dodiru sa moći, pokazala je studija iz 2003. godine, objavljena u magazinu “Psihološki prikaz”. Ispitanici su podijeljeni u grupe od po tri studenta. Dva su imala zadatak da pišu rad, a treći da ga kontroliše i odluči koliko će svaki student biti plaćen. U toku zadatka, istraživač bi donio tanjirić sa pet kolačića. Posljednji kolač niko nije jeo, ali četvrti je uglavnom smazao glavni i to otvorenih usta. Takođe, “šefovi” su češće nepristojno dodirivali ostale učesnike, direktno flertovali, rizikovali i govorili svoje mišljenje.

Mi i oni

Istraživanje iz 50-ih godina prošlog vijeka potvrdilo je našu potrebu da se identifikujemo sa grupom. Vođa studije Muzafer Šerif izabrao je dvije grupe od 11 dječaka starosti 11 godina. “Orlovi” i “zmije”, kako ih je nazvao, proveli su jednu nedjelju družeći se i ne znajući za postojanje druge grupe. Kada su nakon toga grupe spojene, dječaci su počeli da se vrijeđaju, a kada su krenuli da se takmiče međusobno u različitim igrama, odbili su da jedu zajedno. Istraživači su pokušali da pomire dječake tako što su organizovali zajedničko slobodno vrijeme, ali nisu uspjeli. Odnosi su malo otoplili tek kada su ih zamolili da riješe neki problem.

Samokontrola utiče na uspjeh

Krajem 60-ih, naučnici na Stanfordu testirali su moć četvorogodišnjaka da odole iskušenjima. Mališani su zatvoreni u sobu sa poslužavnikom slatkiša na stolu. Rečeno im je da mogu da uzmu jedan odmah ili dva ako sačekaju da se istraživač vrati za 15 minuta. Mada je većina djece rekla da će sačekati, nisu uspjeli da odole iskušenju. Mališani koji su uspjeli, koristili su taktike izbegavanja, poput odvraćanja pogleda od stola i pokrivanja očiju rukama. Ispostavilo se kasnije da su ova djeca u tinejdžerskom periodu bila manje gojazna, problematična i sklona porocima. Takođe, bila su mnogo uspješnija tokom života.

(B92)


Sviđa ti se objava? Podijeli je sa prijateljima!

STUDOMAT
STUDOMAT je najveća internet zajednica studenata i mladih u regionu osnovana 2012. godine, namijenjena studentima i mladima u potrazi za informacijama o studiju i dodatnoj edukaciji, stipendijama, studentskim poslovima, smještaju i ostalim temama koje su interesantne studentima i mladima.