Ljubav nema granica: Student iz Sarajeva i studentica iz Novog Sada, osobe sa invaliditetom velika su ljubavna inspiracija

Sreli su se slučajno, prepoznali na jedan pogled, pridobili na jedan osmijeh. Sada krune ljubav neprocjenjive vrijednosti i zaista jakog intenziteta, bez obzira na činjenicu da ih kilometri dijele.


 

 

Nebrojeno je mnogo situacija u kojima smo se zapitali ima li nade za nas, gdje je naše mjesto pod nebom i ko je osoba koja će učiniti naš život nestvarno lijepim bez obzira na okolnosti koje nam je život udijelio, htjeli mi to ili ne. Prevaziđemo situacije koje su nam se činile početkom kraja, pomirimo se s činjenicom da je sudbina nesalomljiva i da naš doprinos važi samo za poboljšanje kvaliteta života, ali ne i za mijenjanje iste.

Kada vas susretnu nedaće za koje mislite da su nerješive, sjetite se da ste sami kreatori vlastitog života, da nema nerješivog problema i bezizlaznosti iz životnih situacija. Da sreća stoji uvijek nadomak ruke, samo ju je potrebno pronaći, uzeti srcem. Dakle, nije nužno uzeti objeručke, nije zagrljaj nužan rukama. Dokaz toga jeste i Dejanina rečenica: ‘Nemam ruke pa sam mu pružila osmijeh’, kako i počinje izuzetno pozitivna priča dvoje mladih koji su svoj život odlučili uljepšati spojivši sudbine koje su im dale poteškoću, u društvu dobro poznatu kao invaliditet.

Dejana Bačko (24), iz Novog Sada, rođena je bez ruku, ali unatoč svojem hendikepu danas je akademski obrazovana slikarica i sportašica koja je u februaru osvojila zlatnu medalju na Svjetskom Para Taekwondo prvenstvu u Antalyi u Turskoj. Suljo Keranović (23) iz Sarajeva i Dejana su u vezi od prošlog juna, a njihov susret, kao i sve poslije toga, prava je bajka, prenosi 24sata.

-Dok sam čekala autobus s prijateljicom, vidjela sam jednog dečka koji me je gledao i primijetila sam da je osoba s invaliditetom. Prišla sam mu i pružila osmijeh umjesto ruke. Saznala sam da je iz Sarajeva, student diplomskog studija na Fakultetu političkih nauka na Univerzitetu  u Sarajevu, da ide na jednogodišnju akademiju ‘Schuler Helfen Leben’ i da volontira u četiri organizacije. Oduševila sam se kada je rekao kako je trenirao futsal, stolni tenis, kuglanje i biciklizam, pa sam ga odmah pitala bi li trenirao taekwondo. Rekao mi je da je na studentskoj razmjeni i kako je danas njegov posljednji dan u Novom Sadu. Razmijenili smo brojeve telefona, otišli svako na svoju stranu, a ja sam, priznajem, bila malo tužna, riječi su Dejane, koja kako kaže, tek osjeća prave čari života u vidu potpunog razumijevanja, pažnje, podrške i onih dočekanih ‘pet minuta’ od života koje će pronaći svog vlasnika.

Spojila ih je društvena mreža, četiri mjeseca nakon prvog susreta. Sada svoje instagram profile krase prelijepim fotografijama, za koje, kako navode, inspiraciju pronalaze u svojoj čistoj ljubavi. Zajedno treniraju taekwondo i Dejana vrlo rado uči Sulju slikanju, jer kaže kako je divno što ima barem jednu ruku, kojom ju tako srdačno grli, da od života ne traži više ništa. Feedback je pozitivan i ljudi su prihvatili njihovu iskrenu ljubav, što ne zaslužuje nikakvo sažaljenje, nego poantu motivacije i lekciju o životu.

-Pokušavamo razbiti predrasude o osobama s invaliditetom. Nije sramota biti invalid i možemo biti sretni bez obzira na to što smo ‘drugačiji’. Imamo i cilj, a to je motivirati ljude oko nas i pokazati im kako je u životu najvažnija sreća, istakao je Suljo.

I doista jeste. Ako danas niste sretni, zapitajte se jeste li zdravi, jeste li ustali na svoje noge, vidite li svojim očima, okružuju li vas ljudi koje volite i koji vas vole, sve ostalo je relativno. I manje bitno.

(I.Ahmetspahić/STUDOMAT.ba)

 


Sviđa ti se objava? Podijeli je sa prijateljima!

Irma Ahmetspahić
Studentica prve godine prvog ciklusa studija na Fakultetu političkih nauka UNSA, odsjek žurnalistika. Ni manje ni više. Uživam u svijetu medija. Pisanju. Slobodi. Volim košarku, kafu i crnu boju. Uvijek imam olovku i papir.
X