Kasim Tatić, profesor neobičnih pedagoških metoda: Na njegova predavanja dolaze i oni koji s ekonomijom nemaju nikakvog dodira

Godinama je Kasim Tatić omiljeni profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu i za njegova predavanja na predmetu Mikroekonomija traži se stolica više.

05.08.2017.
Foto: Magazin Azra
Foto: Magazin Azra

Davne 1980. godine, vlada tadašnje SFRJ donijela je jedan ne baš veseo zakon. Svi osamnaestogodišnji mladići bili su obavezni služiti vojni rok. Rezultat tog zakona bili su amfiteatri do posljednje stolice popunjeni brucoškinjama, dok su njihove školske kolege, umjesto indeksa, negdje u Mariboru, Bitolju ili Novskoj čuvali stražu i zatezali opasače. U amfiteatar Ekonomskog fakulteta u Zenici, u jesen 1990. sjelo je 199 studentica i samo jedan student.

On se zvao Kasim Tatić i imao je samo 16 godina kada je upisao fakultet. Zeničko „čudo od djeteta“ i mladić koji je u toku jedne školske godine završavao dva razreda srednje tako je počeo svoju akademsku karijeru, koja traje i danas, najprije kao demonstrator, zatim kao redovni profesor i šef Katedre za mikroekonomiju. Godinama je Kasim Tatić omiljeni profesor na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu i za njegova predavanja na predmetu Mikroekonomija traži se stolica više.

Njega slušaju i ljudi koji su Ekonomski fakultet u glavnom bh. gradu završili prije mnogo godina, no vraćaju se kod svog legendarnog profesora, čija neobična predavanja slušaju i oni koji s ekonomijom i spomenutim fakultetom i nemaju mnogo veze. Profesor Kasim Tatić svoja izlaganja o cijenama, ulaganjima, troškovima, procentima, varijablama i zakonima tržišta obogaćuje humorom, anegdotama, zanimljivim videoklipovima i prije svega muzikom, kao pasionirani gitarist, koji pred punim amfiteatrom pjeva i svira najpoznatije pjesme domaće i strane rock muzike.

U nastavku prenosimo njegov intervju za Magazin Azra…

Poznati ste po događaju “Intelektualni dernek”, koji organizirate najmanje jednom godišnje. Šta on podrazumijeva?

– Nakon 30 godina rada sa studentima, meni je naumpala ideja da bi se to dvoje moglo nekako iskombinirati, naš bosanski dernek i intelektualne aktivnosti u smislu predavanja, seminara. Pitanje je da li je najsretnije izabran termin „Intelektualni dernek“, što je, ustvari, skraćenica iz vremena od prije sedam-osam godina, kada smo na fakultetu imali jednu neformalnu grupu – ID. Odatle je sve to poteklo, jer smo govorili da ta grupa ne stoji nego ide, gdje ide, ide na „Intelektualni dernek“.

O kojim temama raspravljate na tim “Intelektualnim dernecima”?

– Da bismo raspravljali o ideji dana i našli ono što je ispod duge, a to je blago, to je naš ID. Otprilike jedna simbolika u značenju ID-a i zamisao je da „Intelektualni dernek“ bude jedan multimedijalni performans u trajanju od dva do tri sata, gdje se raspravlja o temama kao što su: „Kreativnost: da li je to vještina ili dar“, „Promjene: opasnost i prilika“, „Upravljanje pomoću postavljanja pitanja“… Koncept je da ja govorima o tim stvarima, malo sviram, pa „u goste“ pozovem profesore s elitnih fakulteta, putem klipova, gdje ih pustim da malo pričaju, pa dodam neku animaciju gdje nešto uz humor tematski pričaju. Kombiniramo vrijeme i ponudimo ljudima neku diseminaciju lijepih informacija i znanja, sve u jednoj opuštenoj ležernoj atmosferi.

Zanimljivo za Vas je i da preferirate pomalo neformalne metode predavanja. Zašto?

– Cijele 33 godine stojim ispred studenata i shvatio sam da se za njihovu pažnju mora boriti. Povukao sam paralelu: mi smo, zapravo, kao glumci na daskama, pred publikom, na sceni. Tu se morate boriti. Ukoliko ste statični, ukoliko govorite monotonim glasom neke stvari koje nisu zanimljive, u pozorištu bi vam se, vjerovatno, desilo da vam pola publike izađe iz sale. Shvatio sam da način na koji držite predavanja, a riječ predavanje, što bi rekao moj Hafiz Bugari, znači „predati nekome nešto,“ jeste vrlo bitan i ja sam, zapravo, otkrio da moram biti kao glumac na sceni. Svoje primjere ne pričam, već ih glumim na sceni, povezujem mnogo stvari koje nisu ekonomija, da bih ljudima stvorio širu sliku konteksta u kojem stvari mogu da se postave u svijetu i mnogo im govorim o stvarima koje su više iz života, nego iz knjiga. Uspio sam da dobijem njihovu naklonost i otkrio da oni vole takav način. To mi je više puta donijelo priznanja za najbolje ocijenjenog nastavnika na prvoj godini, nekada sam dobijao i najbolje ocjene na cijelom fakultetu.

Godina je 2017., sada fakultet upisuju generacije rođene 1999. ili 2000. godine. Kako te mlađe generacija razmišljaju u odnosu na generacije studenta prije 33 godine?

– Armin Bešlija, naš poznati psiholog, ovu generaciju je označio kao najkreativniju, ali ono što karakterizira „Z generaciju“, prema njegovom mišljenju, a to uočavam i ja, jeste da je to generacija koja ne poštuje nikakva pravila, osim pravila koja su oni sami stvorili. Postoji više termina koji opisuju ovu generaciju, zovu ih „digital – native“,„hommo – zippiens“, zovu ih i „screanageri“, budući da stalno gledaju u ekrane. To je zaista jedna generacija koja je rođena i odrasla u obilju ovih informacija i jednom aktivnom pristupu tehnologijama, gdje su u aktivnom odnosu, određuju levele, igrice, dinamiku i sve ostalo.

Bude li „sukoba“ na relaciji student – profesor?

– Kada ih stavite u jedan pasivni sistem, gdje oni sve vrijeme moraju sjediti, slušati ono što im neko drugi govori, biti u jednoj potpuno drugačijoj ulozi, njima jako teško pada, i onda nekada dolazimo do vrlo dramatičnih sukoba. To je generacija koja sve ranije postavlja pitanja koja sam ja relativno kasno počeo da postavljam, barem otvoreno: „Što će ovo meni u životu?“. Da učim kako glista vari hranu, kad joj nikada neću ulaziti u stomak i tako dalje. Kakva je to bitnost u mom životu? Druge stvari koje su jako bitne za njih im se ne prezentiraju, i oni tu osjete intuitivno da bi čitav sistem trebao da ih malo poduči i za život, a ne samo za sticanje diploma?

U kakvom to oni svijetu žive?

– S jedne strane, ovo je svijet ogromnih prednosti, uz ogromno umrežavanje i obilje informacija. S druge, naša generacija ima zadatak da im usadi ono što im nijedan Google, niti računar ne mogu, a to je kontekst, značaj, sistem vrijednosti, neke moralne i etičke norme i tako dalje. Šta odabrati? Koji su kriteriji za odabir? Da ih naučimo kritičkom promišljanju, da ne mogu vjerovati svemu što dobijaju s interneta? Mi smo se nekada zezali, kada pitate čovjeka otkud to zna, on kaže da je čuo na televiziji… Mi smo generacija koja je odrasla uz televiziju, oni rastu sa svim ovim što smo spomenuli i imaju takve mogućnosti da svako svoje mišljenje iznese necenzurirano putem društvenih mreža. Velika je i daleko veća opasnost da oni nekritički prihvate određene stvari koje su im prezentirane. Mi ih moramo naučiti kako da to kritički propuste kroz jedan filter, gdje će oni zaista naučiti kriterije prema kojima će moći posmatrati šta je vjerodostojno.

Vidi li Vas današnji 18-godišnjak kao autoritet?

– Autoritet nije nešto što stičete stojeći ispred njih. Autoritet se mora sticati, ja sam ih na to upozorio u početku. Dakle, vi ne morate poštovati ono što ja govorim, dok to ne propustite kroz kritičku lupu. Ja njih rado malo zezam. Znao sam početi predavanje na odsjeku gdje držimo predavanja na engleskom jeziku, ja tamo donesem jedan papir i počnem da natucam ovako „ajjj- spiiiiik – ingliiiiš“…“Ju are maj best grrrrruuuup“… I tako oni gledaju blijedo u mene, a ja ih na kraju pitam: “Zašto sam ja ovo uradio, da li vi zaista vjerujete u sve ovo što sam ja sada pročitao?”. Oni uglavnom ne znaju šta bi na to rekli. Potom im kažem da sve što čuju od mene ne moraju vjerovati, da to ne mora biti istina.

Studentima kažem da u sarajevskom žargonu, a možda i u cijeloj Bosni, postoji jedna izreka koja glasi: „On ti je profesor, on sve zna…“. Učim ih da nije tačno da profesor sve zna. Na prvom predavanju ja nacrtam krug i kažem: “Unutra vam je vaše znanje, okolo je vaše neznanje, a ova kružnica je dodirna linija između znanja i neznanja. Kada god u životu naučite, ovaj se krug poveća, ali se isto tako i poveća dodirna linija znanja s neznanjem. Onda vam manje čudno zvuče riječi Lao Tsea: da samo onaj koji zna, zna koliko ne zna. Razlika između mene i vas je samo u tome što sam ja svoj krug malo povećao za tridesetak godina koje su pred vama i samo sam spoznao koliko stvari, zapravo, ne znam. Dakle, to je razlika između mene i vas, ali ja naravno imam tih tridesetak godina više od vas, tako i vi imate vremena da povećate svoj krug”.

Kako predavanja studentima učiniti zanimljivim?

– Kada im predajete, morate pokazati da je vaš koncept vrlo realan, da se o tome u novinama piše, da je to dio života, da nije nešto što oni uče samo kao neku intelektualnu gimnastiku koja se može primijeniti. Da biste studentima bili interesantni, morate stalno nešto novo čitati, iznalaziti nove načine kako da to učinite njima razumljivim, a primjerima koje oni razumiju da im pričate o Amazonu i Googleu. To su pojmovi koji su njima jako bliski i razumljivi, a da sve to opet povezujete s nekim stvarima i drugim naukama koje definiraju i sam naš pogled na svijet.

Na vašem „Intelektualnom derneku“ često govorite o kreativnosti, kao važnoj vještini? Koliko je ona danas važna?

– Nikada nije bila važnija, bilo da govorimo na individualnom, timskom, nacionalnom, organizacionom ili globalnm nivou. Svi smo mi danas svjedok jednog pretjeranog pritiska pod kojim živimo, jedna je strahovita konkurencija i u privatnom životu i na tržištu. Imate pritisak konkurencije, vaših radnih kolega ili pritisak klijenata koji stalno traže nešto novo. Stvari zastarijevaju takvom brzinim da postoji jedna fina izreka kako je znanje za koje možete dobiti diplomu već zastarjelo. To nam pokazuje brzinu kojom se stvari strahovito mijenjaju. Dakle, kreativnost nikada potrebnija, ali isto nikada ni pogrešno shvaćenija u smislu da je to dar nekih ljudi koji su ga dobili kao loto u trenutku rođenja. Kao da su se rodili sa srećkom, a kao da neki drugi opet nisu.

Na predavanjima govorite o lijevoj i desnoj strani mozga.

– Neuroznanost je pokazala da ne možemo apsolutizirati stvari i nauka je došla do tih spoznaja da su predominantno stvari odvijaju u lijevoj strani mozga, nasuprot desne strane. Dakle, lijeva strana mozga je ona koja je posvećena racionalnom razmišljanju, analizi kao jednom sistemu, jednom detalju, posvećena je linearnom sekvencijalnom, strogo uređenom redu. Sve ono što je dosadno u životu je u lijevoj strani. Sve ono što je lijepo i lepršavo nalazi se dominantno u desnoj strani, počevši od maštovitosti, kreativnosti, intuitivnosti, osjećanja, boja, do ritma, osjećaja za cjelovitost koji je jako, jako bitan u smislu održivog razvoja. Ono što je jako bitno jeste takozvani „Corpus Calosum“, to je jedan mostić koji veže nervni splet, odnosno veže lijevu i desnu stranu. To je put kojim lijeva i desna strana uvijek sarađuju. Konačni zbor našeg razmišljanja je uvijek lijeva i desna strana.

Gitara od majke

– Gitaru sam naučio svirati davno, kada sam kao srednjoškolac položio dva razreda za godinu. Bilo je to 1978., majka me pitala šta bih želio da dobijem kao nagradu, rekao sam gitaru. Često je na predavanjima koristim i kao pedagoški instrument, jer naš dizajner, ko god da je on, stvar je postavio po jednoj čudnoj dijagonali da je lijeva ruka spojena s desnom stranom mozga i obrnuto. Tu nešto radite, improvizirate, imate neku maštovitost, kreativnost, razvijate… Na kraju, to je jedan dobar način da poboljšate socijalnu inteligenciju, jer ljudi koji sviraju uvijek su dobrodošli u društvo. To je razlog zbog kojeg promoviram sviranje.

(Magazin Azra)


Sviđa ti se objava? Podijeli je sa prijateljima!

STUDOMAT
STUDOMAT je najveća internet zajednica studenata i mladih u regionu osnovana 2012. godine, namijenjena studentima i mladima u potrazi za informacijama o studiju i dodatnoj edukaciji, stipendijama, studentskim poslovima, smještaju i ostalim temama koje su interesantne studentima i mladima.