Kada pričamo o stvarima koje se nisu desile, a ne lažemo?

Jedna pjesma iz brodvejskog mjuzikla “Hamilton” pjeva o junaku koji kaže da zamišlja svoju smrt toliko, da mu već izgleda kao uspomena. Osjećanje da je smrt već dio prošlosti mu omogućava da se oslobodi ideje o umiranju i da aktivno djeluje, sada bez straha od smrti ali sa sviješću o kratkotrajnosti života. Prema ovoj pjesmi, slava glavnog junaka je sagrađena na osnovu lažnog sjećanja, a nova studija ukazuje na mogući razlog uspjeha ove mentalne strategije.

Psiholozi su dugo bili svjesni kreativne slobode koju naš mozak oslobađa kada dešifruje činjenice iz naših životnih iskustava u autobiografske uspomene. Svi smo se mi nekad osramotili pričajući priču o događaju koji nam se desio, da bi nas neko ko je bio sa nama ispravio (“Ta kola koja su projurila pored nas nisu bila crvena nego bijela i imam sliku da to dokažem”). A ovakve prilike gdje smo “prozvani” zbog svog pogrešnog pamćenja su samo djelić netačnih sjećanja sa kojima se nikada nismo, ili nećemo, suočiti.

Česta razlika između onoga što smo upamtili i stvarnih činjenica kako su se one zapravo desile nije naša krivica nego dio konstruktivne prirode autobiografske memorije. Kada god se prisjetimo nekog događaja iz prošlosti, ne pritisnemo dugme “plej” i pustimo snimak kao na Youtube, neko ga iznova gradimo na osnovu tragova našeg sjećanja skladištenih na različitim lokacijama našeg mozga. I svaki put kada se nečega prisjetimo, mi to radimo na malo drugačiji način.

Kao što, za Psyhology Today, psihologinja Elizabeth Loftus primjećuje:

– Suštinski, sva sjećanja su ’lažna’ u određenom stepenu. Sjećanje je rekonstruktivni proces, a razlike od stvarnih događaja – lažnih sjećanja – su instinktivni i neizbježni rezultati naše konstruktivne memorije.

Dakle, kada sljedeći put budete nenamjerno slagali, nemojte se stidjeti. Sada imate i naučno opravdanje.

(BizLife)