Tekst je nastao u okviru projekta Jačanje omladinskog aktivizma u borbi protiv korupcije: Znanje In, korupcija Out koji zajednički provode Medijske inicijative i Centar za razvoj omladinskog aktivizma uz podršku Fonda za demokratiju Ujedinjenih nacija (UNDEF)


Piše: Hasib Jahić

Sistem obrazovanja u Bosni i Hercegovini u posljednje vrijeme je počeo privlačiti pažnju mnogih poznatih stranih medija te su njihovi izvještaji postali svakodnevnica u javnosti. Glavni uzrok tih negativnih članaka i mišljenja jeste KORUPCIJA, koja je danas postala prisutna na mnogim univerzitetima, osnovnim i srednjim školama, pa čak i u obdaništima. Bosna i Hercegovina, zajedno sa Kosovom, nalazi se u samom vrhu država koje imaju visok stepen korupcije u svim oblastima, pa i u obrazovanju.

Većina nastavnog osoblja (profesori, učitelji vaspitači pedagozi i nastavnici) bi porekli kako se u njihovoj obrazovnoj ustanovi pojavio takav bezdan, ali je jasno, što potvrđuju stavovi građana, roditelja i učenika (studenata), znamo da su poklekli i da odavno naše obrazovanje, po pitanju etičkih princima, “diše na škrge”. Svi smo svjesni da se to mora iskorijeniti, te pokrećemo na desetine projekata, edukacija kako da se naš obrazovni sistem nosi sa korupcijom. Imamo resurse, imamo stručni kadar na koji bi to sve mogli primjeniti ali…, fali volja. Upornost i vrijeme su nam najbolji prijatelji u ovom problemu, samo nam fali pokretačka snaga unutar institucija.

Dok se svaki pojedinac ne uhvati u koštac sa korupcijom, i dok ne napravimo okruženje u kojem ima više osoba koje se ne mogu “potkupiti” ili na političke smicalice i ucjene ucijeniti, nemamo napretka. Pojedinci često kažu “ne mogu uraditi ništa ni da hoću”. A to je upravo to, pasivnost našeg naroda. Ja kao pojedinac nisam u stanju ništa veliko promjeniti ali kada se pronađe grupa ljudi koji su odlučni i idu ka svom cilju, to je potpuno druga priča. Sve je na NAŠEM djelovanju, te je zaista došlo vrijeme da se udružimo i kažemo – stop korupciji. Zajedničke snage nam mogu obezbijediti pravedan i pošten život. I ne samo nama, već i našem budućem naraštaju.

Obrazovni sistem je odavno već otišao sa pravog puta, naše diplome sve više gube značaj i vrijednost u državama EU. Zašto bi i bile vrijedne kad je pojedinim profesorima, misleći pri tome na korumpirane profesore, cilj oboriti studenta da bi nešto kasnije iznuđivao od njih novac. Ili pak druge usluge, Prisjetićemo se ne tako u davnoj prošlosti slučaj studentica sa Pravnog fakulteta Sarajevo – odjeljenje u Tuzli.

Korupcija nije samo problem zemalja u razvoju već i drugih mnogo jačih država. Ali razlika je u tome što je kod nas poklon ili novac za neku uslugu tradicija. Ovo je dakako i problem koji zavisi od profesora do profesora. Etika i moral zavise od osobe do osobe. Etika im nalaže da budu pošteni ljudi, da pružaju svim studentima iste šanse pri polaganju ispita, kao i da ne dijele studente prema socijalnom statusu.

Mnogi studenti imaju pritisak da završe fakultet, da obrate pažnju na prosjek ocjena, što stvara veoma napetu sredinu u kojoj se najlakše rađa ta korupcija. Mnogi bi odabrali put plaćanja ispita ili put tzv. štela da bi dobili ocjenu bez stečenog znanja. Niko ne smatra da je to prevara i naći će hiljade opravdanja za sebe i svoj postupak. U svojim glavama nisu uzeli širu sliku djelovanja svog postupka. Da još više ubijaju naš sistem i da zadaju, ne samo sebi, već i na hiljadama drugih studenata probleme.

Moja Bosna i Hercegovina je postala siromašna zemlja. Ne govorim o novčanim vrijednostima ili nekretninama već o obrazovanju. O ZNANJU I VJEŠTINAMA kojih ima sve manje i manje. Danas se vrši klasifikacija koliko novca toliko i znanja.

Zar naša država treba samo takve osobe?

Nažalost. Bosna i Hercegovinma je davala brilijantne mozgove krenuvši od Meše Selimovića, Ismeta Mujezinovića, Ive Andrića, Nure Bazdulj Hubijar itd, a oni su sve stekli sami, bez nepotizma, veza, novca, nego svojim znanjem i trudom, vlastitim usavršavanjem i unapređenjem.

Zašto se naše znanje koje smo smo usvojili ne smatra našim bogastvom?

Krenuvši od mene na korak sam do akademskog zvanja i stečene diplome. Moje znanje je nešto što mi NIKO neće moći oduzeti, koje me krasi i izdiže (ili poredi) sa drugima. Svakako sam bio u bezbroj situacija kada sam mogao da pokleknem pred korupcijom, odnosno da ja ponudim mito, ali jaka samokontrola i želja za svojim bolje sutra me navela da razmislim više puta.

Postoje jasni primjeri koji nam dokazuju stanje da je u Bosni zaista zabrinjavajuće. Dovoljno je ući samo u škole fakultete, pa čak i obdaništa gdje trebaju veze da najmlađi budu primljeni. Šta je potrebno da se desi nama kao naciji pa da podvučemo neku crtu?

Čitao sam članak u kojem Srđan Damjanović, dekan državnog ekonomskog fakulteta u Bijeljini govorio o tome kako u Bijeljini postoji deset privatnih fakulteta na kojima se može steći zvanje i diploma ekonomiste. I nisam u čudu kada odnedavno u Tuzli otvoren prvi privatni Medicinski fakultet. Koliko god predstavljali kako imaju sve uslove za rad, itekako sam mišljenja da je to diploma doktora za bogataše. Kakvo će oni znanje usvojiti i na koji način to samo Bog i ptice znaju.. Dok naši doktori odlaze u Njemačku i druge zemlje u potrazi sa hljebom i boljim životnim standardima, nama će ostati oni sa privatnih fakulteta.

Smatram da se ne bi trebalo mjeriti znanje stečeno na privatnom i državnom fakultetu jednako, jer sama riječ privatno za nas u Bosni odaje sliku da je to samo za one koji žele prije vremena i uloženog truda da steknu diplomu. Neki steknu diplomu dok popiju “kafu” i plate (legalno) privatnim ili (nelegalno) javnim ustanovama. Dok neko hiljadu puta da svoju krv i znoj da položi samo jedan od desetine ispita.

Gdje smo to zalutali kao osobe koje nećemo da naše znanje predstavlja diploma koju imamo? Zašto se ne bi namučili i potrudili da ostvarimo nešto, što bi bilo korisno i za nas, a i okruženje.

Kada na Googlu unesemo na tražilici “korupcija u obrazovanju BiH”, otvoriti će nam na hiljade različitih članaka, rezultati anketa, mišljenja zvaničnika EU. Ne znam kako se ne zapitamo kao nacija, da imamo problem i da je već crveni alarm upaljen. Zanimljivo mi je kako neko će radije dati stotinu KM na neki parfem poklon profesoru, ili još gore par stotina u koverti, da bi lakše dobio ocjenu ili prošao bez ispitivanja, nego sjesti “zagrijati stolicu” i taj novac potrošiti na sebe.

Prema istraživanjima „Transparency international BiH“ i njihovoj liniji za pravnu pomoć, korupcija u obrazovanju je na visokom drugom mjestu, odmah poslije državne uprave. Iz TI BiH kažu da iznose novca koje korupcija u obrazovanju „proguta“ godišnje nemoguće je ni procjeniti, a „prljavi poslovi“ najviše dolaze do izražaja na fakultetima.

Jedan od ključnih problema je politizovan izbor kadrova i rukovodstva fakulteta, gdje se direktno postavljaju stranački podobni ljudi. Ista stvar je u srednjim i osnovnim školama gdje se direktori takođe biraju po političkoj liniji, a konkursi za izbor nastavnika se masovno zloupotrebljavaju.

Dok korupcija kao hrđa zahvata fakultete širom BiH, najtužnije je da je najmanje prijavljuju studenti koji ćute i neće da vide šta se oko njih dešava, objašnjavala je portparol TI BiH, Ivana Korajlić.

Vrijeme je da mi kao studenti počnemo da iznosimo i prijavljujemo korupciju i mito na našim fakultetima, da bi nam danas sutra moglo biti bolje stanje u obrazovanju. Vrijeme je da se pokrenemo. Ja sam već aktivan u antikorupcijskim projektima. Budite i vi.

(STUDOMAT.ba)