Hana Kazazović, Cyber-Bosanka: U freelancingu nema zabušavanja

Hana Kazazović je rođena u Zenici, gdje danas radi i živi, no između onda i sada je stalo i izbjeglištvo i pohađanje srednje škole u Zrenjaninu, a Poslovne škole u Sarajevu. Hana se, potkraj prve decenije dvijehiljaditih i ogromne ekspanzije blogerskih platformi u BiH, profilirala prvo kao sjajna blogerica koja je pisala pod pseudonimom, a potom je 2009. pokrenula blog Cyber-Bosanka pod svojim imenom. Od tada do danas, Cyber-Bosanka je jedan od najčitanijih blogova u BiH, a Hana je postala sinonim za uspješan rad na blogu. Na poziv američke ambasade, Hana je 2016. bila i na studijskom putovanju u Sjedinjenim Američkim Državama, što drži izvrsnim iskustvom. Životnim, a ne samo poslovnim.


Hana 2

Razgovarala: Najra Krvavac

Advertisements

S uspjehom bloga su se otvarale različite poslovne opcije, pa je tako danas Hana u freelancerskim vodama jednako uspješna kao i sa blogom. Radi za agenciju Prime Communications već godinama, a sfera zbilja širokog spektra Haninih vještina je u, naravno, cyber svijetu.

“Vjerujem da je svačiji život odraz njegovih želja, volje i truda. Također mislim da svako od nas može postići sve što hoće, samo ako dovoljno vjeruje u to i radi na tome. Zato ja za sve svoje neuspjehe uvijek krivim samo sebe što baš i nije dobra stvar jer nekako lakše bude kada okriviš državu, ministre i ostale”, kaže Hana i to je, vjerovatno, najbolji uvod u ovu priču.

A kako je sve počelo i, još važnije, kako danas traje?

Hana 1

Sljedeće ćemo godine obilježiti cijelu deceniju bloga Cyber-Bosanka. Odgajao je, na ovaj ili onaj način, cijelu jednu generaciju mladih ljudi u BiH i donio na desetine zanimljivih tekstova iz kojih smo puno učili o različitim temama.

Kako si došla na ideju da počneš pisati blog i šta ti je bila inspiracija?

Ja bih voljela da sad ovdje mogu ispričati neku produhovljenu priču o tome kako me u jednom trenutku pogodila inspiracija ili želja da mijenjam svijet, pa mi se blog učinio kao dobra alatka na tom putu. Međutim, prava je istina da sam ja blog počela pisati iz dosade. U to vrijeme, tamo neke 2004. ili 2005. sam bila prilično usamljena, a nisu postojale društvene mreže, nego su se ljudi okupljali na blogger.ba i «družili» u komentarima. I tako sam čitajući te druge blogove i komentare poželjela i sama biti dio svega i napravila svoj prvi, tad anonimni blog. I vrlo brzo sam doživjela onaj osjećaj brze, povratne reakcije na objavljeni tekst, pa mi se to dopalo. Koju godinu kasnije sam odlučila da je dosta «skrivanja» te počela pisati Cyber Bosanku, blog na kojem nisam krila ime. I kako sam tad počela kao svaštara, pišući na različite teme, tako sam ostala i do danas J

Među najradišnijim si freelancerima u BiH. Kako, zapravo, izgleda tvoj radni dan?

E to je nešto što je vrlo teško opisati, obzirom da zavisi od toga šta radim u određenom periodu. Imam redovni angažman u firmi Prime Communications koji radim uglavnom svaki dan, ali imam slobodu da radim kad meni odgovara. Ako imam aktuelan neki projekt onda taj radni dan može biti na putu do Brčkog ili Mostara, ili u nekom od gradova u kojem se zadesim. Nemam neki ustaljen ritam, već godinama radim od kuće i osjećam veliki zamor, priznajem, zbog toga. Uglavnom, dobra je stvar što ne moram trčati na posao i što nemam određeno radno vrijeme. Loša je stvar što nemam određeno radno vrijeme pa znam raditi i u 8 uveče ako sam inspirisana ili ako sam bila lijena preko dana pa moram stizati poslove, što se priznajem također dešava.

Misliš li da je moguće radni vijek provesti bez vezivanja radnim vremenom „od 9 do 5“ u Bosni i Hercegovini?

Definitivno, obzirom da svakim danom upoznajem sve više ljudi koji tako žive i rade čak i u Bosni i Hercegovini. Moram priznati da ja inače apsolutno ne volim to radno vrijeme od 9 do 5 jer čovjeku ukrade cijeli dan. Čini mi se puno humanijim onaj raspored od 7 do 3 nekad, jer kad dođeš kući nakon tog radnog vremena možeš imati bar nešto od života. Ovo od 9 do 5 mi je nekako totalno «moj/a si potpuno, ali evo ostavili smo ti 2-3 sata u danu čisto da te familija ne zaboravi».

Hana 3

Kako vidiš scenu freelancera u BiH?

Advertisements

Freelanceri u BiH su valjda kao i sve u BiH, nekako u začetku, nedovoljno povezani, i mislim da su svi prepušteni sami sebi. Ujedno mislim da je to najranjivija grupacija obzirom da mnogi, ako ne i većina, nemaju nikakvu sigurnost i uglavnom nikoga ko bi ih mogao zaštititi ili im pružiti podršku. A opet, meni su nekako cool jer uglavnom i žive i rade tako zato što se radije odreknu komfora nego nekih principa.

Šta su prednosti, a šta su – po tvom mišljenju – izazovi ovakvog rada?

Mislim da su prednosti uglavnom u toj slobodi, što možeš sam sebi biti urednik u životu, ne zaviseći od šefova ili pravila. A izazovi su baš u ovom što spomenuh maloprije – nedostatku sigurnosti, jer si sam najčešće i svoj šef i radnik. I da, veliki izazov je u tome što freelanceri uglavnom nemaju slobodne dane i teško sebi mogu priuštiti «free time» bar u glavi – ako i ne rade nešto trenutno uvijek vrte sigurno 100 stvari u glavi od kojih im zavisi dalji angažman i rad.

Da li honorarima „popunjavaš kućni budget“ ili si zapravo finansijski samostalna od ovakvog rada?

Za sada popunjavam kućni budžet, jer još uvijek nemam dovoljno angažmana mimo firme u kojoj radim da bih se mogla osamostaliti.

Porezi na dohodak freelancera: šta je tvoje mišljenje o ovoj temi? Da li freelanceri koji ostvaruju ugovore izvan BiH trebaju plaćati poreze u zemlji, šta misliš o retroaktivnim porezima i koliko freelanceri imaju podršku zvaničnih institucija?

Nemam ništa protiv plaćanja poreza na dohodak i to mi je skroz ok, čak i kad su ugovori za poslove po ugovorima izvan BiH. Meni je jedino sporno to retroaktivno plaćanje jer mi nema logike. Što se tiče podrške zvaničnih institucija ja bih voljela da mi neko kaže da li iko u ovoj državi ima takvu podršku, pa da uporedim. Tako da izostanak te vrste podrške meni nije nešto novo, uglavnom se iznenadim kad bude drugačije.

S kim najčešće radiš, koju vrstu poslova, i kako dolaziš do ugovora?

Uglavnom radim projekte sa donatorima koji rade sa pojedincima, jer nemam registrovano udruženje građana ili NVO organizaciju. Bilo je prošle i ove godine par poziva za takve projekte pa sam ih prijavila i srećom dobila. Kažem srećom jer su mi pomogli da ostvarim neke svoje želje i malo bolje upoznam BiH pišući tekstove za blog. Znači, pratim pozive za projekte i prijavljujem se pa nešto prođe.

Ako bi mogla birati između jednog, zvaničnog ugovora o radu na neodređeno vrijeme sa svim što takav ugovor prati i posla/poslova i načina na koji to sada radiš, za šta bi se odlučila?

Teško pitanje. Sad sam trenutno u fazi u kojoj sam baš preumorna i ponekad mislim kako bi bilo dobro imati neki siguran ugovor i da mogu otići sa posla i ne misliti na njega do sutra. Ali znam sebe i znam da bi me to počelo smetati i ograničavati čim bi mi se neka ideja upalila u glavi, a na sreću (ili žalost, ko zna) to se meni prilično često dešava 😀 Tako da bih vjerovatno opet birala nesigurnost i slobodu.

Misliš li da postoji dovoljno posla za sve koji se odluče na freelancing?

Mislim da postoji, posebno za ljude koji su stručni u nekoj oblasti poput na primjer programiranja ili dizajna. Samo je stvar da svako procijeni šta mu je bitno i šta želi. Jedno je sigurno – u freelancingu nema zabušavanja, nema «spavanja na poslu» i u principu zavisiš od toga koliko radiš i kako kvalitetno radiš. Ko nije spreman na to, onda je bolje da ganja neku drugu varijantu.