Fascinatna životna priča mladića iz BiH: Teško bolestan završio novinarstvo i piše o sportu

Tomislavova priča je nesvakidašnja. Vrijedi ga upoznati i poznavati. Iz njegovog primjera štošta se može naučiti. Iako već zvuči pomalo otrcano, fraza “život ga nije mazio”, u njegovom je slučaju velikim dijelom istina, piše Slobodna Dalmacija.

– Rođen sam kao “normalno dijete”, tako sam se i razvijao sve dok nisam imao godinu i po’. Ali… onda je moj razvoj odjednom usporio. Doktori su mi dijagnosticirali distrofiju mišića, počinje Tomo svoju priču.

O čemu se tačno radi?

– Najjednostavnije rečeno, to je nedostatak snage u mišićima, nisu se dovoljno razvili. Ali zapravo, moj slučaj nije klasičan primjer te bolesti. Tako da, u stvari, ja nemam pravu dijagnozu. Ni dan danas ne znaju tačno što mi je. Sve osjećam i mogu pomaknuti, ali nedovoljno.

Zbog manjka snage, Tomislav je primoran kretati se u kolicima.

– Moja priča ni po čemu nije klasična, pa tako ni po tome. Nikada nisam doživio ruganje ili odbacivanje u društvu. Dapače, imam predobru ekipu koja je uvijek uz mene. Gdje god bi oni išli, nosili bi me sa sobom, na utakmice, u kafiće… Među njima nikad nisam osjetio da sam drugačiji.

Ipak, nekoliko stvari mu smeta, čini život ipak… težim.

– Naravno da većina objekata u gradu nema rampe za osobe u kolicima. Uvijek moram unaprijed istražiti gdje moću ući sam.

Njegova prva i najveća ljubav u životu je sport. Nažalost, ne može igrati, ali zato prati – sve! Priznao je kako je ipak bilo nekih pokušaja.

– Dok sam bio mlađi pokušavao sam igrati nogomet s prijateljima. Bilo je tu svega, padanja iz kolica. Majka je ”ludila” zbog toga ha, ha.

Tražio je način kako ispuniti svoj san, baviti se onim što najviše voli. Tražio je i na koncu – pronašao! Nakon srednje škole odlučio je postati sportski novinar. Upisao je novinarstvo na Filozofskom fakultetu u Mostaru.

– Ni tamo nisam imao nikakvih problema. Svi profesori su mi izlazili u susret, dopustili mi da ispite odgovaram usmeno. Samo mi je žao što sam morao studirati izvanredno, teško bi mi bilo svaki dan putovati u Mostar. A ni majka Mira onda ne bi mogla biti sa mnom.

Foto: Slobodna Dalmacija

Tomislav je završio trogodišnji preddiplomski studij. Šta je slijedilo nakon diplome?

– Trebalo je pronaći neki posao. Prvo sam odradio pripravnički staž u Arena Sport Centru u Mostaru. Vodio sam njihove profile na društvenim mrežama i održao nekoliko press konferencija. Zatim sam jedno vrijeme radio na portalu posusje.info. Tamo sam puno naučio o poslu.

Tomo je svojim životom srušio sve barijere. Mnogi su mislili da on neće moći ni krenuti u školu, a on je završio fakultet i radi.