Dr. House: Erasmus Plus Minus – Mladi ne trebaju da putuju, a i ne žele!?

Političari su mogli trljati ruke jer 300 od 116.000 registrovanih studenata znači samo malu grešku u sistemu, nebitnu, znači i da se ne trebaju plašiti ni velikog odlaska mladih u inostranstvo i njihovog buđenja i prosvjetljenja, a niti bilo kakvog pritiska da ulažu u ovakve programe jer naprosto studenti ove zemlje to ne žele.

Autor: Jan Zlatan Kulenović; magazin BUKA

Denis je jednu godinu studija završio u dalekom Vilniusu u Litvi. Nakon povratka u Sarajevo dobiva odmah i prvi posao u jednoj respektabilnoj nevladinoj organizaciji, a već godinu kasnije stažira u Evropskom parlamentu u Briselu.

Aida je provela godinu dana radeći u volonterskom centru u Granadi u Španiji. Pored novog jezika kojeg je naučila iskustvo u organizaciji volonterskih razmjena pomoglo joj je i prilikom zapošljavanja u BiH.

Danas na TV-u jedan univerzitetski profesor kaže kako su zadnjih godina modernizirali i opremili neke od tehničkih fakulteta, no ne svojim vlastitim sredstvima.

Prošli mjesec sa kolegama sam sudjelovao na međunarodnoj sedmodnevnoj obuci sa evropskom licencom u oblasti informativnog rada sa mladima koja je održana u Litvi.

Sve nabrojano je u potpunosti finansirano iz nekoliko programa Evropske unije koji se od 1.1. spajaju i čine program „Erasmus +“. I hiljadu je osoba, organizacija i institucija iz BiH koji su imali ovakve mogućnosti isključivo zbog postojanja spomenutih EU programa. O njihovoj koristi ne treba puno govoriti jer ako 33% mladih BiH nikada nije putovalo van zemlje, a obrazovni sistem nam se ubraja u one najlošije u Evropi onda svaka opcija za odlazak vani, doedukaciju, upoznavanje sa svijetom trebala bi se smatrati izuzetno vrijednom.

Međutim, ovog mjeseca država je odlučila da ne bismo trebali biti uključeni u taj Erasmus + program. Važnije je pitanje nadležnosti u obrazovanju, nego otvaranje vrata za studiranje, edukaciju ili volontiranje po Evropi. Važnije je u prvi plan staviti političke ili partijske ciljeve nego finansiranje univerzitetskih projekata i kreiranje saradnje sa drugim zemljama. Važnije je braniti vitalne nacionalne interese nego omogućiti mladima ove zemlje da putuju i osjete sve različitosti Evrope.

Čovjek bi na prvi pogled zaista pomislio da političke elite u ovoj zemlji ne vide koristi takvih evropskih programa niti studiranja vani. Na prvu bismo pomislili da su i sami potpuno neinformisani koliko to vrijedi, da za čudo u svojim vlastitim porodicama ne rade nešto sasvim suprotno. Dodikova djeca studirala su u Italiji i na Kipru. Čovićeva kćerka u Beču, a Ivanićev sin u Londonu. Tamo je i Silajdžićev sin studirao. Ljubićeva djeca su se školovala u Americi i Belgiji, a Ministar Nović koji sporazum oko Erasmusa nije potpisao dijete je poslao u Beograd. Njegov prethodnik iz fotelje Halilović odabrao je bio Ameriku. Očigledno politički lideri ove zemlje pobrinuli su se i bez nekakvog Erasmusa da svoju djecu školuju vani.

Znajući onda da oni dobro znaju kolika je vrijednost odlaska u inostranstvo možemo samo zaključiti da nije slučajno došlo do odluke o blokiranju mladih iz BiH da studiraju i putuju vani. To je i strateški cilj jer oni koji osjete Evropu, koji vide kako izgledaju univerziteti u razvijenijim društvima, po povratku bi mogli tražiti isto. Mogli bi biti problem. Mogli bi misliti drugačije. Mogli bi postavljati pitanja. Takve osobe baš i nisu poželjne. Poželjne političkim elitama koje vrlo uspješno manipuliraju i gazduju ovim prostorima već desetljećima. Njih je sigurno obradovao i još jedan statistički pokazatelj da 25% mladih ne završava ni srednju školu. I tih 25% su bitan faktor na izborima, a njih je lakše ubijediti gdje treba staviti X na glasačkom listiću nego ove bezobrazno ambiciozne mlade izdajnike koji se usuđuju znanje tražiti van granica BiH.

No na sreću političara takvih studenata je samo 300-tinjak. Naime, toliko ih se pojavilo na prvim zajednički organiziranim protestima na šest javnih univerziteta. Političari su mogli trljati ruke jer 300 od 116.000 registrovanih studenata znači samo malu grešku u sistemu, nebitnu, znači i da se ne trebaju plašiti ni velikog odlaska mladih u inostranstvo i njihovog buđenja i prosvjetljenja, a niti bilo kakvog pritiska da ulažu u ovakve programe jer naprosto studenti ove zemlje to ne žele. Studenti ove zemlje već su adekvatan domaći proizvod sa kloniranom sviješću poslušnika i spavača. Njima neki Erasmus + predstavlja ustvari minus u ambiciji zapošljavanja u javnoj kompaniji ili administraciji preko štele. Minus jer je kafa skuplja u Amsterdamu i Madridu nego ova koju svakog dana, više puta, u istom kafiću, u istom gradu ispijaju dok u ruci drže listić iz kladionice, a u drugoj mobitel na kojem ukucavaju status na svom profilu kako ih je ponovo zajebao neki švedski klub iz treće lige, a bili su na korak do dobre love. Minus je i zato što biti dijelom evropskog visokog obrazovanja znači i kvalitet nastave i učenja, gdje bi se šokirali da se seminarski rad ne može kopirati ili kupiti, a da proces studiranja nije puko štrebanje neke već požutjele i iscrtane skripte nastale u doba pr.e.j. (prije Ekrema Jevrića).

Da li je Erasmus plus ili minus za ovu zemlju? Plus i minus daju nulu, a tolika je danas spremnost i prije svega svijest da se promjene jedino mogu napraviti pritiskom, masovnošću, solidarnošću, izlaskom u javnost, na ulicu, blokiranjem univerziteta… Dok toga ne bude, a ovih dana magazin Economist to najavljuje za BiH već u idućoj godini, političke elite će uživati u ulozi velikih dobročinitelja jer su ipak velikodušno prihvatili da „djelimično uđemo u Erasmus +“. Za to vrijeme 115.700 studenata se djelimično može smješkati i uživati u svom studentskom životarenju… sve do diplome koja će im prilikom uručivanja, bar djelimično pokvariti raspoloženje jer će ona biti uputnica za biro za nezaposlene gdje ih čeka malo više od djelimično 40.000 kompanjona koji su sa VSS spremom već djelimično na rubu živaca jer nemaju posla iako su bili redovni, poslušni i fini studenti. Djelimično će se čuditi zar se nije takvo ponašanje i tražilo, zar nije to bio plus?

Dr. House traga za dijagnozom stanja u kojem se nalazimo. Nije bio niti je član bilo koje partije niti ga ko plaća da misli. Izjasnio se na popisu kao Balkanac jer ima krvi skoro svih naroda iz bivše Juge, a i osjeća se domaće na tom terenu.

Tekst prenosimo u cjelosti i bez intervencije sa portala BUKA.

(Jan Zlatan Kulenović; 6yka.com)