Upoznajte Leonardu Luciju, studenticu koja svoje zadovoljstvo pronalazi pomažući najmlađima

Leonadra Lucija je studentica velikog srca, koja svoje zadovoljstvo pronalazi pomažući najmlađima.


Foto: Metkovicnet.com
Foto: Metkovicnet.com

Zove se Leonarda-Lucija Bulum i dolazi iz Metkovića. Nakon završene opće gimnazije, odlučila je upisati, prema njenom mišljenju, uz ljekarski posao, jedno od najplemenitijih zanimanja – učiteljski studij u Zadru. Trenutno je na 4. godini.

Ekipa portala Metkovicnet.com uradila je intervju sa Leondardom Lucijom, a mi vam isti prenosimo u cjelosti.

Odakle ideja za rad s djecom, šta Vas je na to potaklo?

 – Inače dolazim iz porodice koja se vodi idejom „ako činiš dobro, vratit će ti se stostruko.“ Odgojena sam na način da uvijek pomažem ljudima koliko god da sam u mogućnosti. Kod nas se pomaganje podrazumijeva, bez da tražimo išta zauzvrat. Ovim putem se prije svega želim zahvaliti svojim roditeljima koji su me oduvijek poticali na neke veće, plemenitije ciljeve, odnosno napravili su ČOVJEKA među mnoštvom ljudi. Kroz cijelu OŠ svima sam govorila da ću jednog dana postati učiteljica te da ću na taj način od djece napraviti zrele, odgovorne i velikodušne osobe koje će sutra širiti dobro. Moj cilj je prije svega biti prijatelj najmlađih. Željela bih da me gledaju kao osobu kojoj bi se mogli povjeriti ako imaju bilo kakav problem. Voljela bih da stvorim takav pristup s njima da me gledaju kao nekoga ko im neće davati jedinice, vikati ih ili kažnjavati, već kao osobu koja će biti tu za njih 0-24h. Mislim da se kroz moj posao dosta očitava ta nježna majčinska figura. Ono što me još potaklo na rad s djecom jest njihova neiskvarenost, nevinost i iskrenost. Za mene su ti „najmanji ljudi“ zapravo najveći. Po mom mišljenju, oni su najveći blagoslov koji se može dogoditi u čovjekovom životu.

Koliko Vam je važan rad s djecom sa teškoćama u razvoju? Koja je važnost individualnog pristupa? 

 – Postoje i ona djeca koja imaju određene smetnje u ponašanju, poteškoće u učenju i pate od različitih poremećaja. Iskreno, nije lako raditi s takvim mališanima, no kada zauzvrat dobijete određene rezultate i mnoštvo ljubavi, sve one sumnje sa početka nestanu i ponovo se vraća nada u bolje sutra. Ono što je ključ rada s djecom s teškoćama u razvoju jest gomila truda i strpljenja jer od vike i kazni zaista nema ništa.

Uloga odraslih je razumijevanje djetetovog ponašanja. Roditelji, učitelji i stručni saradnici trebali bi takvoj djeci pružiti sigurnost, svakodnevno ih ohrabrivati, no najvažnije od svega, obasipati ih neizmjernom ljubavlju. Dok sam imala online nastavu, dosta bih radila s takvim mališanima. Pomagala bih im s čitanjem, s domaćim zadaćama i svim predmetima koji im predstavljaju problem u školi. Kako je vrijeme odmicalo, shvatila sam koliko je za njih važan takav individualni pristup. Učitelj se naravno ne može dovoljno posvetiti svakome djetetu u školi, stoga je djeci od velike važnosti pristup gdje je sva pažnja usmjerena upravo na njih, gdje su oni u centru pozornosti i postoji neko ko će ih slušati i savjetovati.

Kakvi su rezultati rada i reakcije djece i njihovih roditelja? 

 – Iako se stvarno ne volim hvaliti, bila sam ponosna na sebe svaki put kad bi mi dijete reklo da sam mu puno pomogla i da jedva čeka ponovo doći. Za mene mnogo znači to njihovo oduševljenje, oči koje sjaje jer im je neko pružio svu moguću pažnju, igrao se s njima i učio. Nakon nekog vremena, kad bi roditelji i ja vidjeli rezultate, našoj sreći ne bi bilo kraja. Zaista, najbolja stvar koju čovjek može napraviti za samoga sebe, za vlastitu sreću, jest raditi posao koji voli. Nema ništa ljepše nego kada se osoba cijela da u ono čime se bavi. Izjava kojom se vodim i kojom ću se i dalje voditi tokom cijelog života jest „čovjek samo srcem dobro vidi, ono bitno je očima nevidljivo“.

Uistinu, tako i jest. Kad se čovjek srcem i dušom poveže s malenim, neiskvarenim bićima, on može vidjeti samo one najljepše stvari. Oči su one koje osuđuju i vide samo ono što se nalazi na površini. Ja, kao buduća učiteljica razredne nastave garantiram da je svako dijete željno ljubavi, pažnje i igre koja ima veliku ulogu za njihov odgoj. Mališani su oni koji pamte, upijaju kao „spužve“. S nekima je potrebno više, a s nekima manje rada. No, na kraju svi oni dođu do cilja i ostvare određene rezultate. Jako sam ponosna na svako dijete koje mi je pružilo mogućnost da im pomognem najbolje što mogu. Velika hvala i svim roditeljima koji su mi povjerili svoje mališane i dali nam šansu da ostvarimo uspjeh.

Koji su Vam planovi i želje nakon fakulteta?

 – Nakon završenog fakulteta voljela bih početi raditi u školi, ali i naravno u slobodno vrijeme pomagati djeci kako bi skupa ostvarili ciljeve i došli do nevjerovatnih rezultata.


Sviđa ti se objava? Podijeli je sa prijateljima!