Studentica komunikologije zapela na otoku u južnom Pacifiku: ‘Za vrijeme cijele pandemije nisam ni jednom nosila masku’

Kada bi vam neko rekao da nikada do sada nije nosio masku, ne biste mu povjerovali. Maske su postale dio naše svakodnevne rutine, ako ništa, da uđemo u javni prijevoz, prodavnicu, banku ili bilo koji drugi javni zatvoreni prostor.


Foto: screenshot via Instagram@"tongadiaries" // Moj Faks

Britanska putnica Zoe Stephens podijelila je svoju nevjerovatnu priču. Kada je u maju prošle godine odletjela u otočku državu Tonga u južnom Pacifiku, planirala je tamo ostati samo jedan vikend, prenosi mojfaks.dnevnik.hr.

Porijeklom iz Crosbyja, Merseysidea u Velikoj Britaniji, ova 27-godišnjakinja je živjela u Kini dvije i po godine prije nego što je odvojila slobodno vrijeme za putovanje po Aziji i na Fiji. Želeći izbjeći stalne razgovore o COVID – 19 virusu koji je dominirao vijestima gdje god je stigla, rezervisala je let za Tongu, polinezijsku državu koju čini preko 170 južnopacifičkih otoka.

Međutim, gotovo 18 mjeseci kasnije, još uvijek je zaglavila na malenom arhipelagu, koji je jedno od rijetkih mjesta na svijetu koje je ostalo potpuno čisto od Covida.

Biti na covid-free otoku i gledati situaciju s koronom s plaže i nije tako idealno kako svi misle

Vjerojatno sam jedna od rijetkih ljudi na svijetu koji nikada prije nisu morali nositi masku, kaže Stephens za CNN Travel. – Nisam nosila masku tijekom cijele ove pandemije. Mislim da će biti prilično čudno otići u svijet u kojem ih nosi toliko ljudi, kazala je.

Tokom svog boravka u Tongi, državi koja broji nešto više od 100 hiljada stanovnika, Zoe je započela online magisterij iz međunarodnih komunikacija, a trenutno živi u kući na plaži koju čuva za jednu porodicu koja se zbog restrikcija putovanja ne može vratiti na otok. Iako bi ovakav život, u kući na plaži i na nekom udaljenom otoku mogao zvučati kao idealan način gledanja svjetske pandemije izvana, čini se da to iskustvo nije toliko bajno kao što zvuči, iako je Stephens osjeća „sretnom“ što je tamo.

Nema mnogo ljudi koji bi se mogli povezati sa zaglavljivanjem na otoku bez prijatelja i porodice, u zemlji u kojoj niste namjerno završili, govori. – Ili biti izvan zemlje u kojoj živite jer se ne možete vratiti. I bojati se povratka u svoju domovinu zbog čudnog virusa koji se događa. Dakle, prilično je izolirano, komentirala je iskreno.

Zoe ističe i da je Tonga dosad izbjegavala sve slučajeve korone, ali oni koji žive ovdje još su uvijek pod velikim utjecajem virusa. – Ovdje nismo imali Covida, ali ga još uvijek osjećamo, objašnjava ona. – Nije da nas sve ne pogađa, kazala je.

Vjerovala je da će se uskoro vratiti u Kinu, stoga je propustila sve zadnje letove za Europu

Kao i mnogi ljudi širom svijeta, Stephens je u početku bila nespremna kada je prvi put čula za koronavirus početkom 2020. godine.

No stvari su se promijenile kada je napustila Kinu kako bi posjetila Južnu Koreju i broj potvrđenih slučajeva se u Kini počeo povećavati kada je bila odsutna. Kako je situacija postajala sve ozbiljnija i granice se počele zatvarati, Stephens je odlučila nastaviti putovati kako bi izbjegla karantenu kad bi se vratila u Kinu. Gotovo odmah nakon što je sletjela s Fijija u Tongu shvatila je da nešto nije u redu kada joj je njezin taksist rekao da je južnopacifička zemlja upravo prijavila svoje prve slučajeve Covid-19.

Samo sam mislila da je to pogrešna komunikacija. Ali sam došla do hostela i oni su mi rekli: ‘Ne želimo te primiti, upravo si došla s Fijija.’ Dakle, bilo je prilično trenutačno, pojašnjava.

Nakon toga saznala je da Tonga ide u lockdown i da jedno vrijeme neće moći nigdje. – Prošlo je otprilike sedam dana prije nego što su letovi prestali dolaziti u potpunosti. Imali smo tri sedmice lockdown, i bilo je jak intenzivno. Mogli ste napustiti svoj dom samo jednom sedmično da odete po namirnice, a skinuli su registracije automobila. Sve u cijeloj zemlji je bilo zatvoreno. Prodavnice, restorani, sve osim jedne ili dvije čudne prodavnice, prisjeća se.

Tonga je odmah u martu 2020. proglasila izvanredno stanje i od tada je država ostala zatvorena za sve strane državljane. Tokom tih prvih nekoliko mjeseci, Stephens je sebi ponavljala da će se moći vratiti u Kinu i i da samo mora mirno sjediti dok se granice ne otvore, a čak je bila preskočila i let iz Tonge za Evropu jer je bila uvjerena kako će se ubrzo vratiti u Kinu. Međutim, kako je vrijeme prolazilo, uskoro je spoznala da će njezin boravak biti daleko duži nego što je mogla očekivati.

Provela sam oko šest mjeseci u ovom čudnom limbu. To mi je vjerojatno bilo najteže. Onda sam se nekako smirila, govori. Nakon što se mjesecima i mjesecima bezuspješno pokušavala vratiti u Kinu, Stephens je prihvatila da se u doglednoj budućnosti neće moći vratiti tamošnjem životu.

Morala sam odustati od toga, priznaje, – Znam da se Kina još dugo neće otvoriti. Iako je ranije imala priliku vratiti se kući u Veliku Britaniju, broj pozitivnih slučajeva je bio iznimno visok u vrijeme kada su joj bili letovi za povratak kući. – Htjela sam se vratiti u martu prošle godine, ali su stvari u Velikoj Britaniji bile lude, kazala je te priznala da je ovako izdaleka, iznimno teško gledati kako se njena obitelj i prijatelji nose sa novom realnosti koju je donio virus.

Dvostruka izolacija

Bilo je čudno vidjeti to izvana, priznaje ona. – Navikla sam biti daleko od Velike Britanije, ali osjećam da me ovo dvostruko izoliralo. Moja baka je preminula od Covid-19 još u početku pandemije, u trenutku kada nije bilo mogućnosti da se vratim, tuguje Zoe.

Ona kaže da za nju u Tongi ne postoji tipičan dan. Stephensina rutina sastoji se od ustajanja ujutro, šetnje pasa po plaži, zatim učenja na internetu. – Samo da sam nekako zauzeta. Zabavljam se s prijateljima odlaskom u jedan od tri bara ili jedemo u jednom od rijetkih restorana, tako nešto, a zatim se vraćam kući. Zaista je jako dosadno, pojašnjava svoju novu rutinu.

Svoje slobodno vrijeme provodi veslajući i roneći, a svoja iskustva dijeli na Instagramu i Youtubeu, te kaže uspijeva ponekad uhvatiti neki posao na daljinu. – Pokušavam to maksimalno iskoristiti, ali mislim da je jedna od najtežih stvari kada mi ljudi iz Velike Britanije govore ‘Baš si sretnica’. Budim se svako jutro i vidim plažu i vidim otok i super je, ali nisam u tome uživala. Govorili su da bih trebala zaista uživati, na što sam im ja rekla da ne želim ovdje biti. Najteže od ovih godinu i po dana bilo je prihvatiti da u skorije vrijeme neću moći nigdje, kazala je iskreno.

Kako nije namjeravala ostati dugo, Zoe je sa sobom u Tongu donijela vrlo malo stvari, pa je u početku bila i bez stvari poput naočala. – Već godinu i pol živim bez naočala jer ih ovdje u Tongi ne mogu kupiti, kaže, te nadodaje da do prije par mjeseci čak nije postojala ni biblioteka.

Nekoliko mjeseci nakon što je stigla, ciklona Harold pogodila je otoke, a kuća u kojoj je boravila bila je potpuno poplavljena, pa je ostala i bez to malo stvari što je imala. Iako je maksimalno iskoristila svoju situaciju, čak je i osnovala godišnji Tonga maraton za prikupljanje novca za Društvo za zaštitu životinja Tonga, Stephens priznaje da bi svoje vrijeme provela drugačije da je u martu 2020. znala da će i dalje biti tamo.

Dobila bih posao, naučila bih lokalni jezik. Radila bih neki volonterski posao ili nešto slično. Ali stalno sam mislila, barem prvih nekoliko mjeseci, da ću uskoro moći otići, iskrena je Zoe.

Selo uvijek priča i zna sve

Stephens je vrlo malo znala o životu u Tongi prije nego što je stigla i otkrila da je proces prilagođavanja na život tako male zajednice prilično škakljiv.

Selo u kojem sam odrasla u Liverpoolu ima stanovništvo veće od cjelokupnog stanovništva zemlje, kaže ona. – Da sam u startu znala da bi svi znali šta govoriš, šta radiš i s kim se družiš, bila bih puno opreznija u onome što govorim, šta radim i s kime se družim. Morala sam učiti na svojim greškama. Čak i da sam istraživala o Tongi, nema baš puno informacija na internetu. Niti jedna od tih informacija neće vam reći kako je živjeti ovdje, gdje ići u kupovinu ili kako otvoriti bankovni račun, jada se Zoe.

Iako su stroga ograničenja putovanja uvela zaštitu nacije od virusa, nedostatak toga je što su mnogi građani Tonge odvojeni od svojih porodica tokom cijele pandemije. – Postoje hiljade Tonganaca u inostranstvu koji još uvijek ne mogu ući, kaže ona. – Još uvijek se vraćaju ljudi, možda postoji jedan povratni let svakih nekoliko mjeseci.

Nema turista, nema ljudi, nema posla

Kao i mnoga druga otočna odredišta, Tonga je zbog pandemije bila pod velikim utjecajem nedostatka turista. Kao jedno od rijetkih mjesta gdje je moguće plivati s grbavim kitovima, a koji počinju stizati u vode Tonge oko juna, nacija je popularna među turistima i brojili su 94 hiljade međunarodnih posjetitelja 2019. godine.

Nekada je tokom zimskih mjeseci dolazilo mnogo turista, kaže Stephens. – Dakle, ovdje ima puno poslovnih subjekata koji su jako pogođeni. Iako su stvari u početku bile vrlo tihe, bez zabava i okupljanja, Stephens primjećuje da je “život sada prilično normalan, s obzirom na svjetsku situaciju”.

Nakon što je dulje vrijeme živjela na malenom otoku, mogućnost odlaska prilično je zastrašujuća za Stephens, koja će upravo to učiniti, ili se barem nada. Ona bi se trebala vratiti u Veliku Britaniju krajem kolovoza, no nakon toliko lažnih početaka, Stephens je oprezna u vjerovanju da će sve ići po planu.

Raspored letova se stalno mijenja, tako da se nadam puno, priznaje ona. – Odlazak će biti jako, jako gorko-sladak, naravno, jer sam nekako počela graditi život ovdje. Ali ovdje ništa nije stvarno. Ljudi me pitaju, ‘Kako možeš napustiti rajski otok’, a uvijek im kažem da je ovdje super, ali to nije moj pravi život. Ovo nisam ja odlučila da će tako biti, nisam odlučila biti ovdje. To je nevjerovatno, ali ja to ne želim. Ostali stranci ovdje imaju posao, ovdje su s razlogom. I do sada sam se zabavljala raznim stvarima, no s vremenom, stvarno više nemaš šta za raditi, priznaje za CNN Travel.

Šta ako…?

Tonga je primila 24 hiljade doza cjepiva protiv Covid-19 putem programa COVAX, globalne inicijative za jednak pristup cjepivima protiv Covid-19, a Stephens je među onima koji ovdje žive potpuno cijepljeni. Boji se da će virus na kraju doći do Tonge i boji se što bi to moglo značiti za državu u kojoj 22,1% stanovništva živi ispod nacionalne granice siromaštva, a medicinske ustanove i oprema su ograničeni.

Neizbježno je da će Covid kad -tad stići, a ova će zemlja zbog toga mnogo patiti, dodaje Stephens. – Nedostaje infrastrukture.

Međutim, itekako je svjesna da prilagođavanje svijetu u kojem je Covid-19 sastavni dio svakodnevnog života neće biti jednostavno. – Prvo, zastrašujuća mi je samo pomisao na to da sam u blizini velikog broja ljudi, kaže ona. – Ali onda su i sve stvari vezane uz Covid također jako zabrinjavajuće. Biti u situaciji u kojoj je prisutan virus. Brinem se što će se dogoditi ako se vratim, a onda se sve vrati u lockdown, a ja ću pomisliti ‘trebala sam ostati na otoku, razmišlja Zoe.

Nakon što je toliko dugo bila „nasukana“, Stephens kaže da sada ima “svu tu čudnu tjeskobu oko putovanja”, unatoč tome što je sa 16 godina samopouzdano letjela svijetom.

Brinem se, hoću li negdje opet zaglaviti? Ali trenutno vidim toliko mnogo ljudi koji putuju društvenim mrežama. I mislim, ‘U redu, možda?’, priznaje. – Ne znam kako ću se osjećati kad budem mogla ponovno putovati. Morat ću pričekati i vidjeti šta će se dogoditi kad se vratim u stvarni svijet, kazala je za kraj.


Sviđa ti se objava? Podijeli je sa prijateljima!