Student izveo performans: “Bogatima noge su u moru, a moje doma u lavoru”

Uz stihove „Bogatima noge su u moru, a moje doma u lavoru“ autor je nosio natpis “posljednji student u Zadru“.


Foto: Screenshot Facebook

Na rivi ispred zgrade Sveučilišta u Zadru student Juraj Šantorić održao dva performansa pod nazivom Akademski san i Posljednji student u Zadru. Prvi je performans inspiriran dobivanjem Rektorove nagrade dok je drugi autorova reakcija na uvjete studentskog života u Zadru.

Advertisements

Nakon izvedbi autor je rekao kako svojim performansima preispituje poziciju akademskih građana u društvu.

Dok promišljam o obrazovanju imam osjećaj da su diplome i nagrade danas postali neki simbol malograđanštine u smislu da više uopće nije važno što stoji iza nje, koliko je bitan status koji ona donosi. Bitno je pohvaliti se u selu, navodi autor te dodaje da takva atmosfera u društvu nije poticajna ni za građane niti za akademsku zajednicu.

Juraj je ove godine dobio Nagradu rektorice za izvrsnost pa je i to iskoristio kao motiv u performansu Akademski san. Govoreći o značenju te nagrade, autor navodi da ona ima težinu i značenje u društvu, ali da izvan toga, ne znači puno.

Niko me nije pitao šta ću sada s njom, šta ću napraviti za kvalitetu studentskog standarda. To je po mom mišljenju problem jer se potiče pasivnost. Što će nam takvo znanje i takve nagrade osim da se pohvalimo susjedi u trgovini.

Drugi je performans Posljednji student u Zadru održan ispred zgrade rektorata. Uz stihove „Bogatima noge su u moru, a moje doma u lavoru“ autor je nosio natpis “posljednji student u Zadru“ i fotografirao se s prolaznicima. Govoreći o toj izvedbi, autor navodi da je time htio ukazati na nedostatak adekvatnih životnih prostora za zadarske studente, piše ezadar.net.com.

Današnji datum (30.6.2022.) po tom je pitanju simboličan jer većina studenata/ica, uključujući i mene, danas mora izaći iz iznajmljenih stanova, kako bi u sobe, u kojima smo do sada bili, uselili turisti dubljeg džepa, iako ispitni rokovi traju do polovice sedmog mjeseca, navodi Juraj te se osvrće i na subvenciju koju država daje za studentski smještaj, navodeći kako tih 200 kuna koje dobiju, studentima nije dovoljno ni da bi svaki dan kupili hljeb.

Autor se osvrnuo i na činjenicu da je odaziv studenata na njegove izvedbe izostao rekavši kako mu je zbog toga žao te je izrazio nadu da se to dogodilo zbog toga što studenti uče za ispite ili se sele iz stanova.

Jer ako se radi o nedostatku interesa i potrebe za javnim angažmanom i generalnoj neuključenosti studenta onda je Sveučilište ozbiljno zagazilo u krizu humanistike, zaključuje Juraj.

Advertisements


Sviđa ti se objava? Podijeli je sa prijateljima!