Samopoštovanje ili ponos – jedna od najtežih i najvažnijih životnih lekcija

Ovim se legendarni kinesko-američki majstor borilačkih vještina, filozof i filmski stvaralac Bruce Lee bavio u tekstovima sakupljenim u djelu “Brus Li: Umjetnik života” – neprocjenjivoj knjizi koja se sastoji od privatnih pisama, billeški, eseja i pjesama koji nikada ranije nisu objavljeni, a koja nam otkriva porijeklo njegove slavne metafore o otpornosti. U eseju nazvanom „Strastveno stanje uma“, Brus Li piše:

– Kroz druge možemo gledati samo kada uspijemo kroz same sebe da vidimo. Nedostatak samosvjesnosti nas čini providnima; duša koja sebe poznaje je neprozirna.

Da bismo se promijenili, moramo donekle biti svjesni šta smo… A ipak, neobično je da su baš ljudi koji su najmanje zadovoljni sobom i koji najviše žude za novim identitetom najmanje samosvjesni. Okrenuli su leđa neželjenom sebi, te tako sebe nikada nisu ni bili svjesni. Posljedica je da se ti koji nisu zadovoljni ne mogu skrivati, niti mogu postići stvarnu promjenu. Oni su providni, a njihovi neželjeni kvaliteti odolijevaju svim pokušajima preuveličavanja sopstvenog stanja i ličnog preobražaja.

Nepostojanje samosvjesnosti, Li smatra, tjera nas da tražimo od drugih da nam kažu ko smo. (Učenje kako da to ne činimo je jedna od najtežih i najvažnijih životnih lekcija.) On ovo smatra opasnom, a opet duboko ljudskom težnjom za konformizmom: Imamo više vjere u ono što imitiramo nego u ono iz čega potičemo.

Ne možemo da izvedemo osjećaj apsolutne sigurnosti iz bilo čega što ima korijene u nama. Najbolniji osjećaj nesigurnosti potiče iz osjećaja usamljenosti; kada imitiramo nismo usamljeni. Stoga to većina nas radi! Mi smo ono što drugi ljudi kažu da jesmo. Poznajemo sebe pretežno iz priča drugih.

Pod uticajem izvanrednog razmišljanja Anais Nin o karakteru i ličnoj odgovornosti, Brus Li ističe da je ova tendencija ono na čemu se dogma zasniva: Većina nas silno želi da vidi sebe kao instrument u rukama drugih kako bi se na taj način oslobodili odgovornosti za djela na koja smo podstaknuti našim ličnim sklonostima i impulsima.

I jaki i slabi posežu za alibijem. Ovi drugi prikrivaju svoje zlo vrlinom poslušnosti; postupili su nečasno jer su morali da poslušaju druge. Jaki, takođe, polažu pravo na oproštaj grijehova proklamujući se za izabrane instrumente više sile – Boga, historije, vjere, nacije ili čovječanstva.

U korijenu naših pokušaja samovalidacije, Brus Li smatra, nalazi se zbunjenost koju izazivaju ponos i samopoštovanje. On razmatra ključnu razliku između ova dva: Ponos je osjećaj vrijednosti koji potiče od nečega što nije dio nas, dok samopoštovanje potiče iz mogućnosti i postignuća ličnosti. Ponosni smo kada se poistovjećujemo sa imaginarnim ja, liderom, svetim ciljem, kolektivnim. U ponosu postoji strah i netolerancija; on je neosjetljiv i beskompromisan. Što je više obećanja i mogućnosti u našem ja, to je potreba za ponosom veći imperativ. Ponos je izgrađen na samoodbacivanju.

Pravi osjećaj sopstvene vrijednosti stičemo posmatrajući sebe kako bismo identifikovali sopstvene talente, primećuje Brus Li – što podsjeća na Epiktetovo shvatanje samoposmatranja sa naklonošću – a zatim ulažući težak rad kako bismo ih ostvarili. Ova svrsishodna potreba za samoaktualizacijom, koja nigdje nije ljepše artikulisana nego u pismima majci Tomasa Volfa, je istinski nepresušni izvor samopoštovanja. Brus Li piše: Delanje je put ka samopouzdanju i samopoštovanju. Ako je put otvoren, sva energija teče prema njima. Ovo je lako većini ljudi i koristi su opipljive.

Međutim, samopoštovanje nije nešto statično što se može steći, već dinamični osećaj koji stalno treba njegovati: Održavanje samopoštovanja je stalni zadatak koji iscrpljuje svu snagu i sve unutrašnje resurse jedinke. Moramo da dokažemo sopstvenu vrijednost i da opravdamo sopstveno postojanje svakog novog dana. Osjećanjem još veće gorčine u dobu žestokih pucnjava i masovnog zla, Li razmatra kako zavodljive i varljive postaju zamjene za samopoštovanje u njegovom odsustvu: Kada, iz ma kog razloga, nije moguće postići samopoštovanje, autonomna jedinka postaje veoma eksplozivan entitet. Ona okreće leđa od beznadežnog ja i uranja u potragu za ponosom – eksplozivnim supstitutom za samopoštovanje. Svi društveni nemiri i lomovi imaju korijene u krizama ličnog samopoštovanja, i svi događaji u kojima se mase spremno ujedinjuju su suštinski traganje za ponosom.

(Mecena.rs)