Prije skoro 2000 godina, Sokrat je izjavio: „Znam da ništa ne znam.“ Tvrdio je da je svjesnost neznanja prvi korak ka sticanju znanja i vještine. Međutim, u čovjeku se ponekad jave nerealni suci koji znanje smatraju neznanjem i obrnuto, pa ta svjesnost i objektivno razmišljanje padaju u neki drugi plan. Obje pojave, i precjenjivanje i potcjenjivanje uspjeha i znanja, imaju svoja imena.

Sindrom varalice nije mentalna bolest, ali može poremetiti normalne životne tokove i stvoriti jaz između čovjeka i uspjeha. Ovaj sindrom „zagorčava“ život objektivno sposobnim, inteligentnim i kompetentnim ljudima čiji rad rezultira kvalitetnim proizvodima.

Oglas

O čemu se tu radi?

Osoba sa navedenim sindromom posjeduje znanja i kvalitete neophodne i dovoljne za postizanje uspjeha, ali su svjesni svega što ne znaju pa ta svjesnost uspije pobijediti njihovu kvalitetu. Nipodaštavaju svoje rezultate, a precjenjuju svoje neznanje. Ono što postignu, pripisuju sreći, spletu okolnosti, tuđoj subjektivnosti prema njima, samo ne sebi.

Njihov dobar rad se podrazumijeva, a ono što ne znaju je „dokaz“ njihove nedoraslosti dobivenom zadatku. Iako su oko njih objektivni dokazi njihove vrijednosti, pa i mnoštvo oko njih to potvrđuje, ovi ljudi vjeruju da su varalice i da su na nepošten način uspjeli zavarati svoju okolinu. Hronično su zabrinuti zbog toga i samo čekaju trenutak kada će se njihova „nesposobnost“ otkriti. Oni nisu lažno skromni, već su čvrsto uvjereni da ono što znaju ne može prestići njihovo neznanje. Srećom, ovaj se sindrom ili fenomen može prevazići ukoliko shvatimo svoje kvalitete, prihvatimo da će uvijek postojati nešto što nećemo znati, da ne moramo svaki prvi zadatak uraditi besprijekorno. Ali…

Postoji i druga vrsta ljudi, potpuno suprotna od gore navedene i oni nemaju sindrom, već Dunning – Kruger efekat.

A šta je to?

Dunning- Kruger efekat je pojava kada ljudi ispodprosječne inteligencije, prosječnih ili zanemarljivih sposobnosti smatraju da su bolji i pametniji nego što zaista jesu i istovremeno potcjenjuju dokazanu inteligenciju drugih. Oni su iskreno uvjereni u svoju kompetentnost i nesposobni su prepoznati realno stanje sebe, ali i drugih, suprotno njima, kvalitetnih osoba. Osobe sa ovim efektom se u društvu prepoznaju po tome što žele voditi glavnu riječ, nameću svoje laičko mišljenje bez obzira na temu, donose procjene i sudove na temelju netačnih i nepotpunih podataka, te nisu spremni prihvatiti kritiku drugih, mnogo sposobnijih i znanijih ljudi od njih.

Zanimljivo je da je David Dunning, socijalni psiholog, 1996. godine pratio događanja i natpise u novinama povodom serije pljački banaka, čiji je glavni krivac vrlo brzo uhvaćen. Osumnjičeni McArthur Wheeler je bio toliko samopouzdan i uvjeren da je njegov plan idealan, da nije poduzeo ni osnovne mjere predostrožnosti kako bi sakrio svoj identitet. Dunning je bio zapanjen njegovim totalnim nedostatkom samokritičnosti i počeo se baviti ovim fenomenom.

U oba se fenomena radi o varalicama, nažalost po njih, o tužnom paradoksu u kojem „stradavaju“ samo nosioci istih.

(Emina Dedović/STUDOMAT.ba)

Oglas