U našem je društvu zastupljeno mišljenje kako ne uspijevaju pametni, već uporni. I sigurna sam da svi imate neku osobu u svojoj okolini koja se mučenički trudi da postigne svoj cilj, dok osoba koja je talentirana za nešto, svoj talent jednostavno odbacuje zbog nerada, pouzdajući se u svoju pamet, sposobnost, ne razvijajući je. Da bismo uspjeli, ne smijemo odustajati. Nijedno se postignuće ne sastoji od nanizanih uspjeha. Padovi su sastavni dio svačijeg života, ali ono što je ključno jeste: Da li nakon pada ostanete sjediti na zemlji, ili ustanete i budete jači nego što ste prije bili?

– Borbenost znači živjeti život kao da je maraton, a ne sprint, kaže Angela Lee Duckworth, američka psihologinja koja je posvetila jedan dio svog života proučavajući zajedničku karakteristiku uspješnih osoba.

Ne, to nisu bile medijski eksponirane osobe, već „obični“ ljudi iz vojske, djeca u školama itd. Svi su posjedovali osobinu koja ih je dovela do zadatog cilja: borbenost. Međutim, borbenost se ne koristi kako bi se postigli kratkoročni ciljevi, već za ostvarenje dugoročnih, životnih ciljeva. Neke osobe je oduvijek posjeduju pa je razvijaju, a neke osobe je nauče. Dakle, borbenost bismo mogli opisati kao vještinu, koja se može naučiti i usvojiti, te napokon, primijeniti. Ono što je važno jeste da se ona mora početi vježbati od malih nogu, te da se djeca, ali naravno i odrasli, moraju naučiti kako poraz nije nešto što se zadržava cijelog života, da je to privremeno stanje i da mi odlučujemo o njegovom trajanju. Dakle, što se manje borimo i trudimo, to će poraz i to neko „prizemljeno“ stanje trajati duže. Naravno, na svaku osobu porazi djeluju drugačije, tako da se neko i ne može odmah oporaviti poslije istog. Ali je najvažnije ustati i boriti se ponovo.

Uspjeh ne znači biti poznat, ne znači biti inovator ili naučnik. Ne trebamo sami sebi, na početku životne karijere, zadavati ogromne zalogaje. Korak po korak. Jer, uspjeh ponekad znači biti jednostavno… čovjek.

(Emina Dedović / STUDOMAT.ba)