Neobične ljubavne priče – Pjer i Marija Kiri

Na početku svog Soneta 116, veliki Šekspir kaže da ne postoji razlog zašto se u braku ne bi spojila dva velika uma. I zaista, bez drame, nestalnih emocija i burnih preokreta, rodila se i trajala ljubav dva genija, Marije Sklodovske (1867-1934) i Pjera Kirija (1859-1906) On je bio Francuz, rođen u imućnoj i obrazovanoj porodici koja je na vrijeme prepoznala crtu genija.


Sa 19 godina je diplomirao fiziku, a sa 36 postao univerzitetski profesor. Ona je došla iz siromašne, ali akademski napredne porodice sa dugom tradicijom u prosveti, iz Poljske pod okupacijom Carske Rusije. Marijinu ranu mladost su obeležile patnja, smrt majke i borba za egzistenciju bez mnogo izgleda za visoko obrazovanje u državi gde ženama nije bio dozvoljen pristup univerzitetima. Sva djeca iz porodice Sklodovski su bila nadarena za nauku i Marija sklapa dogovor sa svojom sestrom. Zaposliće se i pomagati je dok studira medicinu u Francuskoj, a ona će joj nakon toga uzvratiti i omogućiti da i sama nastavi školovanje. U 24. godini dobija stipendiju, i to za najprestižniji evropski univerzitet – francusku Sorbonu. Nakon diplomiranja, i dalje u nezavidnoj materijalnoj situaciji, Marija od svoje skromne plate zadužbini vraća stipendiju u cjelosti da bi nekom drugom omogućila školovanje, piše mreza-mira.net.

Na večeri kod zajedničkog prijatelja upoznaje studenta doktorskih studija, Pjera Kirija. Opčinjen njenim intelektom, Pjer je preporučuje svom mentoru Anriju Bekerelu, koji joj predlaže istraživanje rude uranijuma. U istraživanju joj se ubrzo pridružuje i Pjer. Već sljedeće, 1895. godine, Marija se udaje za njega. Duboko posvećeni porodici i nauci, živjeli su život u dobrovoljnom siromaštvu i naporno radili. Njena doktorska istraživanja usmjerena na fenomen zračenja uranijuma bila su, doslovno, rudarski posao. U trošnoj šupi, uz pokvarenu peć pod krovom koji je prokišnjavao, Marija i Pjer su preradili preko 20 tona sirove rude uranijuma tragajući za zrnom elementa koji je uranijumu davao varijabilna radioaktivna svojstva. U julu 1898. godine uspjevaju da dešifruju djelić enigme sa otkrićem polonijuma, novog hemijskog elementa koji je dobio ime po Marijinoj domovini.

U decembru iste godine otkrivaju male količine još jednog novog elementa sa intenzitetom radijacije višestruko većim od uranijuma. Nazivaju ga radijum. Otkriće je pred francuskom “Académie des Sciences” najavio 12. aprila 1898. godine. Marijin nekadašnji profesor Gabriel Lipman, koji je tom prilikom upoznao naučnu javnost sa njenim istraživačkim radom. Novi element nije imao boju na dnevnom svjetlu. Otišli su kući, popili čaj, uspavali ćerkicu, zamolili Pjerovog oca da je pričuva, i vratili se u svoju šupu. Radijum je u mraku svjetlio kao božićna jelka. Njegova svojstva su bila natprirodna, njegovi zraci su probijali i najneprozirnije materijale. Samo je debela olovna ploča uspjevala da ih zaustavi. Za samo jedan sat je proizvodio količinu toplote sposobnu da otopi led iste težine i održavao svoju temperaturu za deset stepeni višu od temperature okruženja. Svjetlio je u mraku. Mogao je da učini da dijamant zasvetli fosforescentno. Bio je zarazan, sve što bi došlo u dodir sa njim postajalo bi radioaktivno. Jeo je tumore. Za njega su postali zainteresovani mnogi imućni ljudi i institucije, iz mnogo razloga. Interesovanje donosi novac. Patentiranje metode izdvajanja radijuma je tada moglo da omogući finansijski komfor i njima i njihovim potomcima. Pjer je o tome razgovarao sa Marijom. Kategorički je odbila. Znanje nije svojina, ono pripada cijelom svijetu. Djelili su ga sa svima koji su bili zainteresovani.

U Francuskoj nisu bili naročito priznati, ali su se nizale svjetske nagrade i priznanja. Primali su ih sa dostojanstvenim mirom, prisustvujući gala večerima u svojoj svakodnevnoj, iznošenoj odjeći. On je bio naučnik kome se praštala modna ekscentričnost, nju su osuđivali zbog odsustva zainteresovanosti za modu, pomanjkanja ženstvenosti i ljupkosti. U salonskim elitnim krugovima upamćena je kao hladna intelektualka bez stila. A Marija je bila jednostavno siromašna, i živjela je u miru i skladu sa svojim mogućnostima. Na jednom svečanom prijemu Pjer joj je šapnuo: Šta misliš, koliko bi laboratorija od one dijamantske ogrlice moglo da se napravi? U tom pravcu su se kretali svi njihovi snovi o materijalnom. Sve se promenilo 1903. godine. Marija je postala prva žena na svijetu koja je odbranila doktorat iz fizike. Iste godine su ona, Pjer Kiri i Anri Bekerel dobili Nobelovu nagradu.

On je dobio katedru na Sorboni i laboratoriju Kiri u kojoj je istraživanja vodila Marija. Dobar dio novca koji je bio dio nagrade poklonili su liekarima, Marijinoj sestri i zetu, kao pomoć za otvaranje sanatorijuma.Tragedija se desila ubrzo, već 1906. godine. Vraćajući se iz laboratorije, Pjer je sa smrskanom lobanjom završio pod točkovima konjske zaprege. Marija se sa tugom borila tiho i nenametljivo. Dugo je čuvala njegovu krvavu odieću, ne mogavši da se rastane od tragova posliednjih trenutaka njegovog postojanja. Pisala mu je, u svom dnevniku, o svemu što nije stigla da mu kaže. Jedan dio njihove ljubavne priče je završen, znala je da drugi mora da traje. Usmieravala je ćerke na put nauke, vodila brigu o Pjerovom ocu i sama nastavila da radi. Marijina i Pjerova starija ćerka, Irena Žolio Kiri, postala je izuzetan akademik, i dobitnik Nobelove nagrade iz hemije za sintezu novih radioaktivnih elemenata 1935. godine. Mlađa ćerka Eva je napisala iskrenu i dirljivu biografiju svoje majke – „Madam Kiri”. Kiri je imenovana za načelnicu Odeljenja za fiziku na Sorboni, nasledivši Pjera na tom mjestu. Njeno prvo predavanje je izazvalo toliko interesovanje da su ga mnogi studenti slušali i iz hodnika, jer u amfiteataru više nije bilo mjesta. Nastavila je da predaje od teme na kojoj je Pjer stao. Druga Nobelova nagrada je došla 1911. godine, pred rat. Marija je poslala ćerke u Ameriku, a sama je ostala u Francuskoj da nastavi rad u novootvorenom Institutu za Radijum(današnji Institut Kiri).

Tokom rata postaje šef vojne medicinske komore koja je uspostavila prve rendgenske stanice. Sama je vozila auto sa mobilnim rendgenom i obučavala ljekare u hirurškim ambulantama da ga koriste. Kroz njega je prošlo više od 3 miliona francuskih vojnika. Hirurzi su dobili neprocenjivu pomoć u lociranju šrapnela unutar tijela ranjenika. Pod Marijinim nadzorom vršena su ispitivanja liječenja raka pomoću radioaktivnosti i osnovana nova grana hemije – radiohemija. Nakon rata, 1925. godine, ona pomaže otvaranje Varšavskog instituta za radijum u Poljskoj. Marija je umrla u Francuskoj, 1934. godine, od aplastične anemije. Nema sumnje da je oboljenje bilo posledica izlaganja radijaciji, o čijim se štetnim efektima još uvijek nedovoljno znalo. Cjevčice radioaktivnih izotopa su joj uvijek bile u džepovima, a malo radijumovih soli na stočiću pored kreveta, da joj svijetle u mraku. Sahranjena je pored Pjera. Mariji i Pjeru čovečanstvo duguje tako mnogo. Njihova genijalnost, sloga i odsustvo svake pohlepe i sebeisticanja je zaveštanje vrijedno jednako kao i njihov naučni rad. Prvi gram izolovanog radijuma mogao im je donijeti bogatstvo. Umjesto toga, oni su ga donirali. Njihove sreće su bile u njima samima, i u njihovoj porodici. Malo vremena koje su odvajali samo za sebe provodili su u vožnji biciklima i planinarenju. Marija i Pjer Kiri za sebe nisu uzeli ništa, a svijetu su darovali smjernice za prvo liječenje karcinoma, prve rendgen jedinice i dvije Nobelove nagrade. Zaista, jedna neobična ljubavna priča.

(STUDOMAT.ba)


Sviđa ti se objava? Podijeli je sa prijateljima!

STUDOMAT
STUDOMAT je najveća internet zajednica studenata i mladih u regionu osnovana 2012. godine, namijenjena studentima i mladima u potrazi za informacijama o studiju i dodatnoj edukaciji, stipendijama, studentskim poslovima, smještaju i ostalim temama koje su interesantne studentima i mladima.
X