Mladi o suočavanju sa prošlošću

Protekle sedmice je u Vukovaru održana XII Vukovarska konferencija na temu Iz naše perspektive – mladi o suočavanju sa prošlošću.

Konferencija je organizovana u saradnji fondacije Friedrich-Ebert-Stiftung iz Zagreba, Europskog doma Vukovar i Inicijative mladih za ljudska prava Hrvatska, a na njoj su pored mladih iz regije učestvovali vrsni predavači Sveučilišta Zagreb, predstavnici nevladinog sektora, te predstavnici medija.

Nakon javne diskusije na temu “Suočavanje s prošlošću i uloga mladih” u kojoj su svoje izlaganje imali gospodin Norbert Mappes Niediek, novinar, te uvaženi profesori Filozofskog fakulteta Sveučilišta Zagreb, profesor Tvrtko Jakovina i profesorica Dinka Čorkalo Biruški, prostor je dat mladim ljudima iz regije. Pripadnici mlade generacije su dobili priliku iskazati svoje stavove o procesu suočavanja sa prošlošću, o učenju i proučavanju o novijoj prošlosti i o uticaju prošlosti na njihove živote u sadašnjosti.

Kroz rad u grupama su pokušali da nađu odgovore na pitanje Kako bi mogla izgledati nastava o novijoj prošlosti? 

Kao i ostatak evropskog kontinenta, ni prostor bivše Jugoslavije nije imun na to da se istorija piše i čita različito. Heroji ili žrtve, to su crno-bijele slike, koje narodi imaju o sebi, te iako svaki narod u podrumu krije leševe, radije se zaviri u tuđi podrum.

Tako je istorija dovela različite narode na ista mjesta, ali sjećanja – šta se tamo desilo – često nemaju mnogo toga zajedničkog. No, važno je prihvatiti da postoje i drugačije interpretacije zajedničke istorije.

Mladi iz regije su nam izašli u susret, i odgovorali na naša pitanja, a njihovi odgovori će vam možda pomoći da sagledate situaciju u regiji po pitanju suočavanja sa prošlošću, te da čujete šta vaši vršnjaci misle o temama o kojima se rijetko priča u medijima.

Ilija, u proteklih nekoliko dana si imao priliku da se družiš sa mladim ljudima iz regije. Kakav si utisak stekao, kako to mladi razumijevaju pojam suočavanja s prošlošću, šta im on znači?

– Tačno. U proteklih nekoliko dana imao sam priliku da razgovaram sa mojim vršnjacima, mladim ljudima iz regije, o temama koje se sve zajedno mogu nazvati jednim imenom – “Suočavanje sa prošlošću”. Međutim prvo i pravo pitanje ovde jeste šta je to suočavanje sa prošlošću i kako se ono odvija u zemljama regije. Razgovarajući i slušajući njihova razmišljanja, stigao sam do zaključka da je taj proces u regiji (u svim državama) zapravo na istom nivou i da bez obzira kako se gleda na period Domovinskog, ili Građanskog, ili Odbrambeno-otadžbinskog, ili kako god neko nazivao taj rat (uz dužno poštovanje svakog od tih naziva za rat) svi su isto “naučili”. Gotovo kao na filmskoj traci redali su se odgovori: “o tome se ne govori”, “to je još sveže i bolno”, “to smo preskočili u školi”, “nije još vreme”, “nemojmo o ratu”.

Kao da će svaka priča o ratu završiti u rovu? Smatram da je tu napravljena, a pravi se i dalje, ogromna greška jer se nimalo ili malo govori o samom ratu u školama, a pogotovo o civlinim žrtvama rata. Sve to dovodi do toga da se od zločinaca prave heroji (ma iz koje nacije oni bili), da se mržnja sve više pojačava i da nakon skoro 30 godina nakon rata ne znamo ni osnovne činjenice o njemu (ni koga je počeo, ni zašto je počeo, ni kada je završio). Svaka “strana” to tumači na svoj način, a istina je verovatno negde na sredini. Radi toga su ovakve konferencije poželjne i trebaju uključiti što veći broj mladih.

Azra, poznato je da je istorija do sada korišćena da bi se zbog nje ponovo ratovalo. Da li po tebi postoji neki modul kako bi istorija postala faktor mira i pomirenja?

– S obzirom da sam učestvovala na nekoliko edukacija na temu suočavanja s prošlošću, mogu reći da je jedna stvar uvijek bila ista kod predavača na određenim stratištima, a to je da su se svi pozivali na prethodne zločine koji su zadesili njihov narod. Generalno, na prostorima zemalja bivše Jugoslavije, historija se zapisuje na više načina, više tumačenja i teorija, što dodatno rasplamsava nacionalizam u ljudima. Smatram da bi generacije koje su rođene poslije ‘90-tih trebale, i morale da rade na pomirenju i procesu suočavanja s prošlošću, na način da sjećanjem na strašne i gnusne zločine koji su se desili na ovim prostorima ne dozvole da se oni ikada više ponove.

Sjećanjem na ratnu historiju, na probleme koje je rat ostavio iza sebe, na destrukciju stanovništva, konstruktivnim dijalogom u svojim zajednicama, imamo priliku da podstaknemo ”okidač” u ljudima da je potrebno da budu otvoreni za drugo i drugačije, da veličaju bogatsvo kulture naroda koji žive na ovim prostorima, a sve to treba biti nešto čime ćemo se ponositi, a ne ratovati.

Vuče, da li ti učešće na ovakvim konferencijama pomaže u sagledavanju stanja u regiji po pitanju suočavanja sa prošlošću. Da li su eventualne predrasude sa kojima si došao poljuljane ili u potpunosti iščezle?

– Često me neka saznanja ,,ošamare”. Prije učešća na ovoj, i sličnim konferencijama, ja sam bio dosta optimističan. Sada sam postao svjestan, da u svim zemljama bivše SFRJ istorija, bilo ona u školama ili ona porodična nije nauka već jako oružje koje u rukama nacionalista i kapitalističko interesnih grupa pokušava da dijeli i truje mlade ljude. Takva istorija se ne može zvati istorijom već zabludom.

Optimizam koji sam pomenuo, nije nestao, samo sam sada bolje upoznao probleme sa kojima se trebamo svi zajedno izboriti kako bismo napokon živjeli normalne zajedničke živote bez netrpeljivosti i podjela, makar ne po tim izmišljenim nacionalnim pitanjima koja su itekako postala stvarnost u sociološkom sistemu društva bivše SFRJ.

Dino, ko po tvom mišljenju trenutno najviše gradi sliku o dešavanjima u prošlosti u glavama mladih? Porodica, obrazovni sistem, mediji, svi zajedno ili imaš neko drugo objašnjenje?

– Slikovito rečeno, rekao bih da se, radi o vješto smućkanom koktelu svega navedenog. Problem ovog koktela je što se ne može do kraja popiti jer netko konstantno nadolijeva “novu-istu” tekućinu. U Hrvatskoj se primjerice od mladih nogu, točnije u obitelji, prezentira slika Republike Hrvatske kao apsolutne žrtve i apsolutnog pobjednika nemilog rata. S druge strane se u potpunosti demonizira suprotna strana. Takva crno-bijela slika se nekritički nastavlja u školskim udžbenicima kroz sve faze obaveznog obrazovanja, a velika većina profesora nema ili ne želi imati ništa protiv takvog sadržaja. Mediji, kao završni dodatak, zbog svoje težnje za senzacionalizmom i velikom čitanošću/gledanošću nadolijevaju ulje na vatru, te profitiraju na strastima naroda kroz oživljavanje starih netrpeljivosti.

Pobogu, u Hrvatskoj se i dalje redovito polemizira o ulozi ustaša, četnika i partizana za vrijeme II svjetskog rata. Rekao bih da su mediji alkoholni dodatak samog koktela, a pošto narod konstantno pije isti koktel koji se iznova puni, narod postane sve pijaniji. Pijane ljude dakako ne zanimaju činjenice. Obrazovanje bi trebao biti faktor koji će osigurati trijeznost, a to može samo kritički orijentirano obrazovanje.

Kada sam mlade sagovornike upitao za neku poruku koju bi uputili svojim vršnjacima, a koja je proizvod njihovog učešća na konferenciji, dobio sam skoro pa identičan odgovor.

Naime, moramo se izboriti prvo sami sa sobom, i određene stvari iz zajedničke istorije prestati gledati crno-bijelo, pa zatim krenuti u borbu sa društvenim anomalijama. Nikako ne bismo trebali da snosimo krivicu zbog onoga što su naši sunarodnici, bez obzira na naciju, uradili devedesetih, ali bi trebali da snosimo odgovornost da se više to nikad ne ponovi. Takođe, predlažu da se što više mladih uključi u ovakve inicijative, kako bi se kroz dijalog došlo do razumijevanja, praštanja, ali i suživota.

(Nikola Kandić / STUDOMAT.ba)