Fatma Bulić je studentica sa invaliditetom, a svojim aktivizmom doprinosi unapređenju života u zajednici

Fatma Bulić iz Tuzle primjer je osobe s invaliditetom koja kroz svoj aktivizam doprinosi unapređenju života u zajednici.


fatima iz tuzle 735x400 2
Foto: Fatma Bulić

Fatma Bulić iz Tuzle primjer je osobe s invaliditetom koja kroz svoj aktivizam doprinosi unapređenju života u zajednici. Ova 24-godišnja djevojka od djetinjstva je gajila aktivistički duh, te je nailazila na sve veći broj mogućnosti koje je koristila kad god je imala priliku.

Prethodnih nekoliko mjeseci u njenom životu bilo je veoma turbulentno jer je osnovala organizaciju “Asocijacija za omladinski razvoj u Bosni i Hercegovini”, koja okuplja mlade s područja cijele države.

GLEDAJ STUDOMAT.TV

TVoj vodič kroz studentski život!

 – Radimo s nekoliko partnerskih organizacija na pitanjima od zajedničkog interesa i promoviramo prava i mogućnosti mladih gdje god to imamo priliku. Ovim putem pozivam sve koji su zainteresirani da nam se priključe. Također, preuzela sam funkciju izvršne direktorice Porodičnog ruralnog edukativnog centra, gdje uz pomoć stranih investicija pokušavamo napraviti jednu lijepu priču u Bosni i Hercegovini kako bismo prije svega smanjili depopulaciju mladih ljudi, ali nakon toga i radili na promociji naše tradicije i kulturne baštine. Bosna i Hercegovina je zaista jedna bogata zemlja s mnogim stvarima koje ima da ponudi turističkoj zajednici, bitno je da mi, mladi ljudi, znamo kako to možemo iskoristiti da postanemo resurs u stvaranju pozitivnih promjena, govori Fatma Bulić.

Dodaje da uz ove aktivnosti radi i na još nekim projektima od interesa za lokalnu zajednicu i marginalizirane grupe te napominje kako ne voli kriviti druge ljude za svoje probleme. Smatra da život bilo koje mlade osobe izgleda onako kako ga ona napravi i stoga često u javnom prostoru spominje zonu komfora.

-Ostajući pri onome što nam je poznato i sigurno, propuštamo život. Ruku na srce, nije da je lagano, definitivno da ima problema i da se može još puno toga napraviti. Ali, kao osoba koja živi takav život evo već skoro 25 godina, mogu reći da prilike, mogućnosti i načini postoje. Pravo pitanje jeste da li smo mi dovoljno uporni da dođemo do toga. Šta mi radimo za sebe? Šta radimo za druge? Da li smo mi ikad dali nešto od sebe? Ne možemo uvijek očekivati da se o nama ‘brinu’, država, sistem, zajednica, ljudi, komšije, roditelji, porodica… Bez obzira na naš invaliditet, postoji toliko stvari koje možemo ponuditi. Da li biramo da to uradimo?, kaže ova mlada Tuzlanka.

Kao studentica na Fakultetu političkih nauka, osvrćući se na prilagođenost obrazovnog sistema u Bosni i Hercegovini za osobe s invaliditetom, mišljenja je da tu postoji “novčić s dvije strane”.

Pošto forsiramo inkluziju gdje god to stignemo i pošto su ljudi naučili jednu novu ‘pametnu’ riječ, obrazovni sistem i ključne osobe su navikli da ‘prihvataju’ djecu i mlade s invaliditetom u njihove obrazovne institucije. Jer, zaboga, oni su inkluzivni. Međutim, samo ‘prihvatanje’ ne podrazumijeva razumnu prilagodbu. Još uvijek škole nemaju pristupnih rampi, liftova za više spratove, toaleta za osobe s invaliditetom, taktilnih vodilica, udžbenika na Brajevom pismu, udžbenika u elektronskoj formi, tumača znakovnog jezika… Mnogo nam stvari nedostaje. Ne možete nekoga isključiti, onda ga ostaviti tamo negdje, onda ga pokušavati vratiti nazad i očekivati aplauz i medalje za hrabrost i doprinos sistemu, jasna je sagovornica.

Ističe kako mladi ljudi završavaju škole i da su tu vidljivi, međutim, šta prolaze u tom procesu obrazovanja, samo oni znaju.

 – Ja sam imala divnu školu, divne kolege, divne profesore i osoblje, međutim, kolege su me morale nositi na drugi sprat moje škole jer nisam imala lifta. Na fakultetu ista priča, rampa postoji, ne koristi se. Bez obzira na svu njihovu divnoću koju posjeduju, to nije inkluzivnost, a da ne pričamo o dostojanstvu” apostrofira ova 24-godišnjakinja.

Uvjerena je i da poslodavci gledaju na mlade osobe s invaliditetom onako kako im se oni prikažu. Zato je, kako navodi, potrebno da osobe s invaliditetom prvo pokažu da su najbolje u onome što rade, bez obzira na to kakva im je pozadina, pa tek onda se može komentirati odnos poslodavaca prema njima i to da li ih poslodavci gledaju na osnovu invaliditeta, prenosi portal Sandzakdanas.rs.